petak počinje u ponedeljak

Za sve zainteresovane za ovaj naš mali cirkus, obaveštenje: termin za Novi Sad je promenjen! Neće biti u petak, već u ponedeljak, 13. decembra, u knjižari Delfi, s početkom u 19h.

Rekli su sneg pred vikend, pa reko da se ne maltretirate…

Usput, Goran je ovde napisao lep ekološki blog. Pominje svašta, pa i Senku.

blažena lenjost

Nismo razbili flašu o Goranov RAV4 kad smo kretali iz Beograda za Niš i Leskovac, ali to ne znači da nektar nije potekao. Domaćini u oba grada su se svojski potrudili da nas ugoste, tako da mi je sada veoma teško da saberem utiske. Delom zbog toga što su svi pozitivni, pa ne znam kojim redom da ih iznesem, a delom i zato što krvni sudovi prekovremeno snabdevaju krizno područje gastro-intestinalnog trakta.

Lenj sam da prepričavam.
Lenj sam da čitam, pišem, slušam muziku… Dobro, može Springstin.

Obećavam, uradiću to sledeći put. Do kraja meseca nas očekuju Novi Sad i Subotica. A posle praznika još gradova, videćemo kojim redosledom.

Do tada, pročitajte šta je Oto napisao o vikendu na jugu. Sve je istina.

senka u nišu

U subotu, 4. decembra, zateći ću se sticajem srećnih okolnosti na niškom sajmu knjiga, na zajedničkom štandu izdavačkih kuća Utopija i Čarobna knjiga. Od 13 do 14 sati, držaću zanimljivo dizajniranu hemijsku olovku u ruci. Koga bude zanimalo kako to izgleda, nek’ svrati. Vest o svemu tome možete pročitati i ovde.

Naravno, pratite i vesti o našoj maloj turneji (vidi dole).
Uzdravlje.

VELIKA, TAJNA PREDSTAVA!

„Pisci uživo: Tri lica knjige“ naziv je nesvakidašnje turneje na koju krajem ove jeseni kreću tri pisca, u nameri da publici kroz zajednički program na što neposredniji način približe svoje nove romane, objavljene tokom 2010. godine za tri renomirana izdavača. Reč je o Otou Oltvanjiju („Kičma noći“ – Samizdat B92), Goranu Skrobonji („Čovek koji je ubio Teslu“– Laguna) i Darku Tuševljakoviću („Senka naše želje“ – Čarobna knjiga), autorima različitih generacija i izraza, koje spaja ljubav prema stvaranju i pripovedanju. Putujuća trupa planira da poseti veće gradove i kulturne centre u zemlji i omogući svim zainteresovanim čitaocima savremene srpske književnosti i ljubiteljima mašte da upoznaju tri njena različita lica.

03.12. NIŠ, Klub VINO I GRAD

04.12. LESKOVAC, Knjižara STOŠIĆ

10.12. NOVI SAD, Knjižara DELFI

25.12. SUBOTICA, Art bioskop ALEKSANDAR LIFKA

Kredom ocrtan leš

Čudna stvar, to pljuvanje.

Petar je pre mesec dana pljunuo na trotoar i pljuvačka je pala u obliku telekastera. Posle deset dana ga je dobio, za rođendan. Neši je na keju uletela buba u usta, pa ju je ispljunuo. Nečiji pas je dotrčao da ispita bubu i tako je Neša upoznao Jelenu. Martina se žalila kako na placu ima dva ara na kojima ništa ne raste. Pretprošli put kad je bila tamo, pljunula je na zemlju, besna, i sada je niklo drvo. Šljiva.

Moj deda kaže da od njegove pljuvačke brže zarastaju rane.

Sandra je jednom pljunula tipa koji ju je napao i tvrdi da mu je ostala fleka na licu, od češanja. Tako ga je prepoznala u policiji.

Miško je zimus pljuvao po zaleđenoj bari da mu se ne bi klizali đonovi dok je prelazi. I stvarno nisu.

Probao sam i ja. Izašao sam na terasu i pljunuo na zagrejani mermer. Stisnuo sam kapke i u njima video tvoje oči i usne. Pljuvačka se ubrzo osušila i na kamenu ostavila trag soli, nalik na kredom ocrtan leš.

****

Čitam James Lee Burkea (Crusader’s Cross) i slušam Lanegan/Campbell (Hawk).

juče u danasu

 

Fotografija  nije ni mogla drugačije da ispadne, jer sam baš mahao rukama. Kao Tom Kruz.

Lovorike

Pre nego što završe u gulašu, ostaviću lovorike da se još malo suše na vetru.

Izdavačka kuća Alma redovno organizuje konkurse za minijaturu, nekad sa dodelom prvog, drugog i trećeg mesta, nekad bez, uvek sa pratećom zbirkom. Priče od petnaestak redova su kolačići koje je zadovoljstvo progutati u jednom zalogaju, kao i izneti na sto pred druge. Do sada je bilo devet takvih konkursa, devet zbirki, u nekima od njih i mojih priča.

Na ovom poslednjem, tek završenom, dospeo sam na prvo mesto, što je lepo, ali je još lepše to što se zbirka zove po nagrađenoj priči.

Izgleda da ove godine gulaš uopšte neće biti loš…

Prijatno.

DESIĆE SE DOGAĐAJ!

U četvrtak, 28.10.2010., u hali I beogradskog sajma, na štandu Čarobne knjige, dole u areni, od 17h ću se družiti sa svakim ko naleti. Ulaziću u duge rasprave sa onima koje poznajem, komentarisaću vreme s neznancima. Potpisaću Senku svakom ko želi. Razumeću i onoga ko ne želi.

Biću dobar, obećao sam izdavaču.

A posle idemo u kafanu, gde neću biti dobar.

Živeli.

Dobra i loša rešenja

 

Kreće sezona samoubistava.

Džejms Salis kaže da je kao dečak sa puno elana započinjao priče koje kasnije nije uspevao da nastavi ili završi. Vremenom mu se život pretvorio upravo u te stranice. Ljudi koje je poznavao i voleo našli su svoje mesto u nekom od romana ili priča, emotivne veze je izgladio u pesmama, a zatim ih napustio, ili se možda desilo obrnuto. Nije ni važno… Kaže da su najpotresniji trenuci u njegovom životu prerasli u beleške, zatim u stranice, a onda u knjige. Bolje pronaći privremena rešenja za trajne probleme, nego trajno rešenje za one privremene.

Nije nikakvo čudo što je i njegov poslednji roman, “Salt River“, ispunjen melanholicima koji, uprkos saznanju da su osuđeni na život, ipak nastavljaju da se bore s njim, ili da se mire s njim – svako po svom nahođenju. Tiha depresija provejava kroz Salisove stranice, ali ne dozvoljava da sklopimo korice i odustanemo od knjige. Jer, svaki put kada postane neizdrživo, kada mesečev srp požanje ono što je tog jutra niklo, mi ostajemo u uverenju da će se sutradan proklijati novo seme. I da će nekome biti od značaja, makar na tren.

Salis je pesnik, muzičar, pisac i zdravstveni radnik. Ili je sve to možda jedno te isto.

Njegovi likovi, a i mi s njima, često pod kožom osećaju neprijatno golicanje. Ali, kako kaže jedan od njih na kraju “Salt River-a“, to što plačemo nije zato što smo tužni, već zato što je svet oko nas tako lep.

Osuđeni smo, ili blagosloveni, da se nosimo s tim.

Eto dobre jesenje katarze.

MESTA, MESTA!

“Verovali ili ne, Šostakovičevi gudački kvarteti pogodili su više ljudi od Staljinovih metaka. A i više je srdaca puklo od Betovenovih simfonija nego od masne hrane. Više ljudi je nastradalo zbog Uliksa nego zbog antraksa. Brojnije su žrtve 1984-te nego 9-og 11-og. Više se ljudi borilo protiv Zvezde smrti nego u ime Crvene zvezde. Više toga se zna o Karingtonu nego o Karađorđu, iako obojica imaju dinastiju. Više je ljudi stradalo od džoginga nego od dopinga. Šta mislite, ko ima veću istorijsku ulogu, Josip Broz ili Josip Kraš? Kondoliza ili Mona Liza?

Znate li da su Satanski stihovi opasniji od satane? Da više ljudi zna ko je Den Braun nego Gordon Braun? I da više klinaca želi na Hogsvort nego na Oksford?“

Kaže on meni. A ne zna da ja znam, da sam sasvim siguran, da su slovna mesta često snažnija od biračkih.