BKČ: o Hangaru za snove

U novom broju Beogradskog književnog časopisa (br. 68-69, proleće-leto 2023), Branko Ćurčić je pisao o Hangaru. U nastavku se nalazi kompletan  Brankov tekst, a elektronsku verziju časopisa možete kupiti ovde.

 

SAN JE SAMO STVARNOST

Darko Tuševljaković: Hangar za snove, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2022.

Objavljivanje u časopisima uči skraćivanju, surovi uslovi književne periodike o broju reči po jednoj priči primoravaju autora da razvijenu fabulu, koja je u glavi, ostavi na nivou razrađene ideje. Nekad je, međutim, dobro što je to tako. Koncept iz beleške postaje sama kratka priča, u većini slučajeva završena; ona predstavlja nekoliko redova najbližih početnom žaru, prvobitnoj inspiraciji, pa nije čudo što je tako dobijen uradak ogoljen, te ponekad izgleda nedorađeno i šturo. Takav tekst ne može mnogo da vijuga u stranu; likovi ili, u ponekim slučajevima, sporedna radnja, koji su nastajali ad hoc i u trenutku pisanja tih minijatura (iz glave na papir), ne utiču mnogo na samu bit, a neretko mogu biti opterećenje ili zauzimaju dragoceni prostor. Kratka priča, o kojoj ovde govorimo, čvrsta je struktura i počiva na temeljima osnovne ideje (koja se veoma teško može promeniti, a da se u potpunosti ne izbriše, uništi i vrati onamo odakle je nastala – u glavu, pa u žuč). Kasnija razrada neke minijature ili, što se tiče drugih zbirki, pripovetke od nekoliko desetina strana u dužu formu, u roman, dramu ili nešto treće, nije ništa neobično; za autora o kome je ovde reč takve tranzicije, uostalom, nisu nepoznanica – roman Uzvišenost, po rečima Tuševljakovića, nastao je iz novele, te je širenjem i dodavanjem „mase” izrastao u nešto potpuno drugačije.

beogradski-knjizevni-casopis-broj-68-69-prolece-leto-363226303Služeći se predgovorom ove knjige, možemo reći da je autor sedimente svojih radova pažljivo izdvajao iz zanemarenog taloga (zbijenog na hard-disku računara), čistio od suvišnih delova ili dodavao neke efektnije da bi na kraju izabrao jasne i jake konstrukcije, one koje su izdržale test vremena, a njihova suština, posle provere i prerade, ostala nezamagljena. Ovde, dakle, ne pratimo razvojni put pisca, od talentovanog početnika do iskusnog književnika, nego je reč o tome koliko pojedine teme i dalje žive i opsedaju, kako sam autor kaže, „čak i kad sam ih odvraćao od sebe, tako da linija njihovog smenjivanja nije prava, već spiralna, vrtložna” (str. 8). S obzirom na to da su ove priče dosad bile skrajnute, što voljom autora, što voljom više sile (pravila književnih časopisa, zahtevi određenih urednika i slično), te su, uprkos svemu tome, najzad ugledale svetlost papira, u njima možemo prepoznati stil pisanja koji će autor zadržati i u svojim kasnijim i poznatijim delima.

Odlika priča je oneobičavanje, izneveravanje očekivanog i iskoraci iz ustaljenog, bez narušavanja semantike i preobrazbe značenja – veličanstvenog salta nakon kog bismo dobili nešto drugo, iznenađujuću i šokantnu promenu perspektive. Konture i oblici su prepoznatljivi i dostupni, dovoljno je da se pročita jedna reč i slika je tu, ono što je poznato ostaje takvo, ali uveličano do monstruoznih dimenzija ili uzurpirano nečim fatalnim, što odudara od naivnosti dana. U priči Pogled na jednu porodicu sled događaja seče jedna jedina rečenica:

 

Imamo jednu koja se svađa s kondukterima u gradskom prevozu, jednu koja isključivo u patikama i farmerkama ide na posao, jednu koja je ostavila muža da umre bez lekova (onog koji je pregazio čoveka) i jednu u inostranstvu, sa smešnim akcentom i suvišnim savetima.

Imali smo jednog kome su grob prerovali bagerom. I jednu koja na kraju nije znala ko smo. (str. 11)

 

Celina se zahvata i ispisuje u nekoliko rečenica, svaka rečenica nosi nečiju sudbinu, a smrt, u ovom slučaju, deluje kao prostoprošireni silogizam. Postoji doza izvesne nelagodnosti u neapsurdnoj konstelaciji sveta, tačka bliža Frojdovoj koncepciji termina Das Unheimliche nego borhesovskom hipertekstu. Opis grada iz priče Odakle si ti? jeste primer takvog variranja na granici ritualnog i pretećeg, s jedne strane, te urbanog i modernog, s druge strane:

 

Taj grad je toliko velik da se taksisti gube u njemu. A smog? Takav nikad pre nisam video. Liči na oživelu, inteligentnu maglu. Iskače pred vas, zeva i guta vas. Mnogo toga nisam nikad ranije video. Usred grada, između oblakodera, video sam čoveka kako zaklanu ovcu naginje u šaht, da joj istoči krv u gradsku kanalizaciju. Video sam trg velik kao ceo kvart, palatu kojoj nema kraja. Jeo sam skakavce, ali to nije bilo ništa u poređenju s jelima koja nisam mogao da prepoznam i ukusima koje nisam mogao da odredim. (str. 17)

 

Čitalac ne zna kada i kako će se tok priče razliti i otići u čudnovato, misteriozno, abnormalno, takođe, ne zna da li će uzrok tome biti deo priče, rečenica, reč, ili će biti obuhvaćen ceo tekst, kao što je to u slučaju Dva pogleda na prevozna sredstva ili Dva pogleda na betonske konstrukcije i još nekoliko sa sličnim nazivima i postupkom.

Mada su kratke i, uz to, čitaoca (kao i sve aktere unutar teksta) postavljaju odmah usred događaja nalik snu, priče su prijemčive i pristupačne. Najpre, tu su likovi koje može  mo uočiti u našoj neposrednoj okolini, zatim objekti i svakodnevne situacije, političke prilike, ali i dijalozi, što sasvim prizemni, što intelektualni. Brze promene pripovedačkih formi, kao što je česta smena unutrašnjeg monologa dijalozima, na malom prostoru, doprinose tome da priče ne budu suvoparne, nerazumljive i posvećene isključivo odabranima.

Junak ne istražuje prapočetke okruženja u kom se našao, natopljenog neobičnim i neustaljenim, nego pokušava da se snađe u datim okolnostima. I mada svi znamo da je bitka izgubljena (i pre nego što je počela), tekst čitamo do kraja – kao uostalom i čitavu zbirku – prateći put izvitoperenog sveta, njegovu krivu, a ne put glavnog junaka. Ti tobožnji nosioci radnje predstavljeni su u svega nekoliko poteza – često imaju ime, cilj i kratku istoriju koja se kroz neprijatnu ili začudnu apoziciju naknadno osvetljava. To, međutim, nije nikakvo rešenje zagonetke. U pitanju su, iz teksta u tekst, različite boje stranog koje padaju na poznate predmete i ljude dajući im drugačiji oblik, pa i funkciju. Sve to jeste strašno u poređenju sa normalnim, prirodnim, ali je utoliko strašnije što je put ka starom, ka okruženju na koje smo navikli, zauvek blokiran. Interesantna je sudbina junaka iz priče Ponavljajući obrasci:

 

Muuuu, rekao je, a onda je zagledavši se prazno u nešto ispred sebe, zaboravio da je ikad izgovorio bilo šta. (str. 33)

 

Mada žanrovski opredeljene, priče nisu daleko od naše svakodnevice i bolesti od kojih pati (rat u bivšoj državi, na primer), pa možemo reći da se fabula dobrim delom oslanja na ubogu realnost (kao što je to, doduše, slučaj i sa romanima Darka Tuševljakovića). Fascinacija fantastikom može biti vid putovanja u egzotiku, i to nimalo nije za osudu, pogotovo ako je reč o kvalitetnim delima; ali reč je o tome da se u svim ovim pričama od stvarnosti kao uporišta nije moglo pobeći ili se pak uopšte nije ni bežalo. A objašnjenja i analize, ako nisu metaforički tretirani, onda su uvek u senci (fantastičnog) fenomena. Uostalom, dodir sa domaćom svakidašnjicom i bližom prošlošću, kao i likovi, čiji su kalupi uzeti iz okruženja, doprinose jedinstvenosti ove knjige. Posredna inicijativa za pisanje, sasvim moguće, došla je od Harmsa, Kortasara, Olge Tokarčuk (u upotrebama prenesenog značenja, kad stvari postaju nešto organsko, recimo) ili čak Branimira Ćosića (okolina koja se preobražava pod uticajem specifičnih stanja prvog lica), ali sve drugo je proizašlo iz magičnog dodira sa aktuelnim.

Humorno oneobičavanje osobeno je za priče od nekoliko redova, u pitanju je leksičko razgibavanje i poigravanje prenesenim značenjem, tako da istina može da se nađe s obe strane, da obuhvati i jednu i drugu krajnost, to jest, pravo i metaforičko značenje. Dobar primer je rečenica iz (pot)priče Rikše:

 

Svi valjda vide da su to kineski kentauri, moglo bi se reći: kintauri. (str. 24)

 

Ne bi trebalo zapostaviti ni tekstove koji su, bez dileme, naučna fantastika. To bi bila, na primer, priča Neverovatni ljudi. Ma koliko bila žanrovska, njoj ne nedostaje doza petog, pesničkog, elementa, bez kog bi ostala suva, siva i već toliko puta viđena:

 

Umeo je da nas zabavlja doživljajima iz kokpita letelica kojima je upravljao ponirući ka obzorju dešavanja. (str. 64)

 

Poetsko, ma koliko to delovalo strano u ovom slučaju, autorov je lični potpis. I ne isključivo to, naravno, tu su i reference na svetove knjiga i filmova. Utkane tako da ne budu nametljive, reference se mogu uočiti iz samog konteksta priče, iz dijaloga ili imena junaka (recimo, PAL 9000 u priči Made in Thailand, pobratim je čuvenom HAL-u 9000 iz knjiga i filmova The Space Odyssey, ali, isto tako, pojedine priče predosećaju bogatu ponudu savremenih SF serija i filmova, poput M3gan ili Black Mirror umesnije od njih dajući prednost poruci, a manje akciji). Valja reći da se kroz poneke priče provlači jezik prilagođen distopijskom društvu (U pećinama), nešto slično kao nadsat (no, ne u toj meri razvijen, naravno), Bardžesov jezički izum iz Paklene pomorandže, koji je u tom romanu, kako piše Milan Živković u knjizi Fenomen distopijskog jezika, stvorio atmosferu začudnosti. No, ovde je takav govor prilagođen jednoj viziji koja budućnost prikazuje kao verziju naše sadašnjosti, nadograđenu tehnikom, ali njome opterećenu i opustošenu. Tako nam je kroz ovu fikciju suptilno nagovešteno da mi već obitavamo u budućnosti (Orvelovoj, Velsovoj, Klarkovoj), iako toga verovatno nismo svesni i čekamo nešto što je ionako ovde.

Mada je autor, po sopstvenoj volji, hteo da izbegne podelu ove zbirke u cikluse, „kako bi čitanje knjige što više podsećalo na plutanje po talasima mora ili sna” (str. 8), mogli bismo ovlaš i radi napomene podeliti priče po dužini, koja, opirali se tome ili ne, i te kako utiče na njihovu percepciju. Postoje duže priče (tri do pet stranica), čija je fabula razvijena, likovi su zaokruženi i one mogu biti, recimo, dobra mera za književni časopis (tekstovi kao što su Odakle si ti?, Udovi, Ostrvljani, Hangar za snove, Made in Thailand, Rekonstrukcije). Dalje, tu su priče od stranicu ili dve, s delikatnim i izazovnim problemom datim odmah na početku (prvo lice ima posla sa pokojnicima, ludacima ili se nalazi usred košmarnog bezizlaza, što je slučaj, recimo, u pričama Poslednja kafana pred pustinju, Hovov, Planine nepoznate planete, Svi prazni prostori, Glad, Persejide). Treću celinu činili bi minijaturni zapisi u obliku zagonetki, dosetki, vizija ili poetskih rasparčavanja svakodnevice (priče o Dva pogleda na…, Talasi njenog glasa, Savamala, Zaborav, Fantastična književnost, Ovo ludilo se ne da izreći, Za nedeljnim ručkom). Iznenađenju doprinosi i povećava uzbudljivost to što čitalac ne zna šta ga očekuje na sledećoj stranici, koji tip snova preoblikovanih u tekst (kraći, duži, strašan, smešan ili zbunjujući). Analizirajući radove E. A. Poa, Džejms Kuper Lorens je davno napisao da čitalac traži promenu količine i vrste teksta koji je pred njim, kako bi zadržao pažnju, a priče bile, za čitaoca, efektne. Ovde je jedino nepromenljivo to što protagoniste iz košmara neće izvući deus ex machina, niti će im biti od pomoći domišljatost, hrabrost ni bilo koja druga konvencionalna osobina. San se nalazi van domašaja snage i uma ljudskog bića, nepredvidljiv je i uvek na kraju trijumfuje. Od svega, preostaju samo nada i očekivanje, kako bi to rekao Tin Ujević.

Može se lakonski zaključiti da ćemo ove priče čitati na pauzi ili dok čekamo red (u zemlji dugačkih redova). Kraće ili duže priče u Hangaru za snove pružaju širu sliku, koja nije samo u okvirima datog teksta, i vode ka situacijama usađenim duboko unutar nas, gde mi nismo više samo mi, nego kapljica velikog, kolektivnog. I to kolektivno, u slučaju ove zbirke, jeste ono što je neizrecivo, zbunjujuće i preteće i nikada ne može biti svedeno samo na dramski efekat, kada zlo pobeđuje dobro (ili obrnuto) u neizvesnoj bici. U pitanju je preživljavanje unutar utrobe mračne majke, gde smo se, čitajući ove priče, i vratili.

Andrićeva nagrada „Hangaru za snove“

hangar k1 iz pdfa

SAOPŠTENjE ZADUŽBINE IVE ANDRIĆA
Prema testamentarnoj volji Ive Andrića, Zadužbina Ive Andrića 1976. godine ustanovila je Andrićevu nagradu za najbolju pripovetku, ciklus, odnosno zbirku pripovedaka objavljene na srpskom jeziku između 1. januara i 31. decembra prethodne godine.
Žiri Andrićeve nagrade, u sastavu: dr Branko Vraneš (predsednik Žirija), dr Mina Đurić (član Žirija), dr Marko Avramović (član Žirija), detaljno razmotrivši zbirke pripovedaka i priče objavljene u periodici 2022. godine, na završnoj sednici održanoj 22. septembra 2023. godine u Zadužbini Ive Andrića, jednoglasno je doneo

O D L U K U

da se Andrićeva nagrada za 2022. godinu dodeli Darku Tuševljakoviću za zbirku priča Hangar za snove (Sombor, Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki”, 2022).

Darko Tuševljaković stvara intrigantan i autentičan pripovedni svet, koji obnavlja književne tradicije srpske fantastike. Piščeve distopijske vizije prožete su elementima horora, naučne leksike i filmske tehnike, premda uveliko prevazilaze okvire žanrovske proze. Knjiga Hangar za snove ističe se po liričnosti i ekspresivnosti izraza, bogatstvu imaginacije, duhovitom poigravanju sa horizontom očekivanja čitalaca i smislu za savremenost.

U radu Žirija za dodelu Andrićeve nagrade za 2022. godinu učestvovali su članovi saradnici Žirija, dr Andreja Marić i mr Aleksandar Ćuković.

Nagrada će biti uručena u Zadužbini Ive Andrića, 10. oktobra, na dan piščevog rođenja, u 11 časova.
U Zadužbini Ive Andrića,
27. septembra 2023. godine

HANGAR ZA SNOVE

zelena pozadinaRadosne vesti za kraj godine!

Somborska biblioteka „Karlo Bijelicki“ odlučila je da pokrene ediciju knjiga autora koji su objavljivali radove u književnom časopisu „Dometi“ i čast mi je da tu ediciju, čijim narednim izdanjima se unapred radujem, otvori upravo moja zbirka kratke proze.

U knjizi „Hangar za snove“ nalazi se 45 kratkih priča – od onih koje zauzimaju red ili dva, do onih od nekoliko stranica – kao i jedna pesma, napisanih u rasponu od gotovo tačno dvadeset godina. Deo priča (i pesma) objavljen je tokom godina u raznim časopisima i antologijama, deo dosad nije video svetlo dana, a jedna priča je napisana za ovo izdanje.

Na sajtu Biblioteke „Karlo Bijelicki“ možete pročitati još ponešto o ovom izdanju.

„Hangar za snove“ se može poručiti direktno od Biblioteke Karlo Bijelicki, na ovom linku, a uskoro će biti u distribuciji i preko Makarta.

Urednik izdanja je somborsko-novosadski književni pregalac Dragan Babić, a ovu fantastičnu naslovnicu uradila je Lena Tuševljaković Orlović.

 

 

 

Promocija „Uzvišenosti“ u knjižari DELFI

267285410_296102229113608_8497418710883855742_n - Copy

U četvrtak, 16.12.2021, u knjižari Delfi u beogradskom SKC-u, održana je promocija romana Uzvišenost, na kojoj smo govorili Nevena Bojičić, književna kritičarka, Zoran Penevski, urednik izdanja, i ja. O tome šta je rečeno možete ukratko pročitati ovde, a istog dana je u časopisu Nedeljnik objavljen autorski članak Zorana Penevskog o romanu, što možete pročitati na slici ispod…

 

 

penevski o uzvišenosti

Tri osvrta na Uzvišenost

Uzvišenost će verovatno biti zanimljiva posvećenim ljubiteljima SF žanra ukoliko budu otvoreni i za primetne ambicije koje nadilaze naučnofantastičnu potku. Jer Tuševljakovićev roman se može razumevati kao (delimično ironijsko-groteskna) parabola o savremenoj tehnologiji i potrazi za ljubavlju, ukrštena sa recidivima postmodernih toposa o tajnim društvima i odnosu tekst-fikcija-stvarnost. Odabir takvih postupaka može naići na odobravanje ako čitalac, nošen pripovedanjem sigurnim u primetnoj meri, bude u njihovom spoju video zahvalno oblikotvorno rešenje za teme koje su u fokusu romana.

  • Na portalu za književnost i kulturu Glif Goran Korunović je pisao o Uzvišenosti. Evo linka ka kompletnom tekstu.

 

  • U emisiji Gutenbergov odgovor, na Radio Beogradu 2, o Uzvišenosti sam razgovarao sa Draganom Kovačević. Celu emisiju možete poslušati ovde.

 

  • A u Politici od 13.11, u kulturnom dodatku, na Uzvišenost se osvrnuo Dragan Babić, tekstom koji sledi:

IMG_20211113_105801

 

Шта ће бити када буде?

Дарко Тушевљаковић, „Узвишеност“, Лагуна, 2021.

Много је разлога зашто су фантастика, научна и епска фантастика међу најпопуларнијим жанровима данас. Овакви наслови нас измештају из наше свакодневице и стварног живота, а осећај спокоја који долази са њима – нада да се све лоше ствари о којима пишу не могу десити нама – привлачи публику која тражи нешто другачије, необично, неочекивано, али ипак донекле знано. Управо се у том споју онеобиченог и познатог крије шарм ових дела, али шта се дешава када се оно што се у њима представља као нестварно и немогуће ипак пресели у домен реалности, као што се десило са стварима о којима су писали Орвел, Кларк, Балард и други великани ових жанрова? Један од могућих одговора на то питање нуди и роман Узвишеност Дарка Тушевљаковића, аутора који у својим делима на различите начине спаја нашу стварност са хоризонтима жанровске књижевности.

Слично својим ранијим романима, и он овде доноси две равни приповедања које, сада, међутим, за разлику од Јаза и Јегермајстера, не одваја у засебне сегменте и поглавља, нити их графички другачије представља, већ их спаја у један јединствени наративни ток која се састоји из две приче које се постепено спајају. Са једне стране се неименована протагонисткиња бори са љубавним проблемима и животом са дементном мајком, манифестујући бројне карактеристике живота у Београду XXI века и базирајући се на критички врло настројеном погледу на наше друштво, менталитет и устаљене обрасце који већ деценијама кроје нашу стварност. Други ток открива већ прва реченица романа – „У  дану  када  се  други  пут  родио,  мој  отац  је  напунио  шездесет  девет  година.“ – чиме се у текст већ од старта уводи корпус научне фантастике. Необичне појаве које га прожимају исказане су и у наслову дела, у идеји узвишености која се остварује емотивним повезивањем људи у свету романа помоћу апликације Киндред – алузије на Тиндер и друштвене мреже које управљају нашим животима су очигледне – и њиховим „уздизањем“ у нешто више, што се на крају крунише додатним спајањем на граници симбиозе.

Иновације које та апликација доноси из корена мењају односе међу индивидуама, осећања која их покрећу и начине на које ступају у везу, због чека аутор истиче да је „Киндред увео своја правила у љубавну игру“, али под све јачим велом мистерије која га обавија. Та мистерија се временом открива, а Тушевљаковић успева да се, одлазећи дубље у домен научне фантастике, све више приближи нашем свету, али из једног ишчашеног угла. Догађаји око којих гради наратив су, скоро парадоксално, истовремено невероватни и могући, чиме се доказује идеја да смо заправо ближи научно-фантастичним оквирима но што се то на први поглед чини. Услед свих необичности које нас окружују, Киндред и његове последице су потпуно могуће, као и реакције на њега приказане групом Сунчево племе, што је управо онај елемент Узвишености који крије најснажнији критички потенцијал – нарочито због тога што се радња дешава у Београду у врло блиској будућности – који би читаоце требало највише да наведе на промишљање сопствених живота и одлука у времену у ком зависимо од технологије и њеног свакодневног присуства.

Осим ове опште, глобалне приче, аутор се бави и личним драмама из живота протагонисткиње: њеним односом са родитељима, наслеђем њеног оца (писцем који је иза себе оставио неколико важних дела и достигао статус френетичног праћења читалаца и (не)намерну везу са Сунчевим племеном), њеним ставовима према Киндреду и узвишенима, те њеном неспособношћу да пронађе било какво упориште и простор спокоја. Њен идентитет је непрестано између општег и конкретног, од њеног имена и посла до њеног односа према фантастичним елементима у роману и начина на који реагује на њих, а ова доза универзалности даје Узвишености нову дозу пријемчивости и повезаности са стварношћу свих нас и одликама мејнстрим књижевности. Тако овај роман успева да кореспондира са обе групе читалаца и повеже жанровско и нежанровско писање Дарка Тушевљаковића снажније него ранији наслови, доказујући да се ради о његовом можда и најуспелијем прозном остварењу до сада, али и једном од оних дела које не функционишу у границама размишљања „шта би било кад би било“, већ дају један од могућих одговора на питање шта ће бити када надреална будућност коју описују постане наша садашњица.

Razgovor o Uzvišenosti

safe_imageU okviru Sajamskih dana izdavačke kuće Laguna, pričao sam u prijatnom ambijentu knjižare Borislav Pekić u Knez Mihailovoj o Uzvišenosti. Razgovor možete pogledati na ovom linku..

Uzvišenost!

Uzvisenost naslovnica

Roman „Uzvišenost“, u Laguninoj ediciji „Eklipsa“, možete pronaći od utorka 19. oktobra u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.

Sa sajta knjižara Delfi:

Darko Tuševljaković na briljantan način dotiče teme koje opsedaju današnjeg čoveka – prirodu i kvalitet komunikacije i odnosa među ljudima, kao i krhke granice između stvarnosti i fantazije. U originalnom i potresnom romanu „Uzvišenost“, koji zauzima posebno, visoko mesto u savremenoj srpskoj književnosti, lične drame prepliću se s onom globalnom, dok obični ljudi traže svoje mesto i ulogu u svetskim događajima koji nepovratno menjaju svakodnevicu. Sve je tako slično životu koji poznajemo, ali je i potpuno drugačije…

Junakinja živi sa dementnom majkom, a otac joj je bio pisac kultnog romana. Ali kreće talas samoubistava u Beogradu, pojavljuje se kult Sunčevo pleme koje glorifikuje roman njenog oca, a svi su opčinjeni aplikacijom Kindred koja odabire tvog savršenog para. Uzvišeni žive u posebnim zgradama u koje niko nema pristup. Stvarnost se polako osipa i slede neverovatni događaji napisani kristalnim stilom vrhunskog poznavaoca srpskog jezika.

„Roman ’Uzvišenost’ se stilski i tematski prirodno nadovezuje na moj dosadašnji rad, ali se nadam da vrši i blagi iskorak u stranu i unapred“, rekao nam je pisac povodom izlaska knjige. „To je roman smešten u neodređeno sutra, zato što je jedino tako moguće osvrnuti se preko ramena ka sadašnjosti i sagledati je sa kakvim-takvim odmakom. Danas je apsolutno sve moguće i nijedna vest nas ne može iznenaditi. Kako, onda, da razvijemo kritički odnos prema bilo čemu? Možda tako što ćemo, makar u književnosti, istupiti korak napred…“

Darko naglašava da junakinja „Uzvišenosti“ može biti bilo ko iz naše okoline, komšinica, koleginica, školska drugarica – neko koga znamo, ali sa kim se iz nekog razloga ne družimo previše.

„Ona ima svoje demone, ali mnoge ćete lako prepoznati i u sebi. Živi u okruženju koje takođe poznajete, iako još ne postoji. Ono sadrži sve što i naš svet, ali je tamo još intenzivnije i iskrivljenije, i njen je zadatak da se izbori sa time. Progoni je sećanje na prerano otišlog oca, pisca uništenog sopstvenim literarnim glasom, muči je život sa dementnom majkom, s kojom nikad nije bila dovoljno bliska, iskušava je svet koji se iz korena menja, potpuno zaluđen novim tehnološkim izumom… Stvarnost u njoj i oko nje se lomi i ona nema izbora osim da se suoči sa prošlošću i sadašnjošću, a posledično i budućnošću, kako bi preživela i spasla sebe i svoje bližnje. I nije jedina u tome – uzvišenost, kako je opisana u knjizi, predstavlja novu, napredniju fazu u evoluciji čoveka, ali ona nije obezbeđena za sve. A to ko će preći na drugu stranu barijere zvane Kindred, a ko ostati ovde, gde sunce našeg neba ne greje kao što je grejalo nekad – na to pitanje razni ljudi nude razne odgovore. Što stvara globalni šum u kom je teško razaznati onu pravu, spasonosnu melodiju. Ako je uopšte ima.“

Roman „Uzvišenost“ obraća se svima.

„Mislim da u širokim potezima i na mikroplanu opisuje stanje u kom se nalazimo, ne tako što svakodnevicu secira iznutra, već tako što stvarnost izmešta u svet nekoliko stepeni iskrenut u odnosu na ovaj. Zamisao mi je bila da ono čemu svakog dana svedočimo provučem kroz jedinstven filter koji neće zamutiti vid, već ga izmeniti i možda proširiti, te time omogućiti neko novo čitanje i tumačenje sadašnjosti.“

Nova priča na sajtu Radio Europe

serbian momentsInternet radio Trafika Europe ima svoj onlajn časopis, u čijem aktuelnom izdanju se nalazi temat sa srpskom novijom prozom i poezijom, a u okviru njega i moja priča, objavljena ekskluzivno u tom izdanju, u prevodu Džona Koksa. Ceo broj časopisa možete pročitati ovde. Usput možete slušati izvrsnu muziku, koju su uglavnom birali razni autori – gosti emisija i podkasta Radio Europe.

Intervju za italijanski „Linkiesta“ / Interview for the Italian „Linkiesta“

Povodom italijanskog izdanja romana Jaz, italijanski novinski portal Linkiesta objavio je intervju u kom ih je zanimalo da od mene čuju ponešto o Jazu, o Jegermajsteru, ali i životu na Balkanu, pogledu na ostatak Evrope, pogledu na našu prošlost, budućnost i koječemu drugome…

Evo linka

 

O Jegermajsteru u Letopisu Matice srpske

STVARNOST I SAN

Darko Tuševljaković, Jegermajster, Arhipelag, Beograd 2019

„Dobro došli na naše po svemu posebno ostrvo… Ovo je mesto na kojem ćete doživeti ono o čemu niste mogli ni da sanjate, ovo je oaza u kojoj vreme ne postoji. Zaboravite na vesti iz sveta, zaboravite na kompas, samo se prepustite” – odličnim nam se čini ova replika jednog od likova romana Jegermajster Darka Tuševljakovića kao poziv na neobičnu avanturu otkrivanja njegove nove knjige, satkane od neraskidivih niti sna i jave, individualnog i kolektivnog, erosa i tanatosa, istorije i mita, simbola i arhetipa.

Darko Tuševljaković (Zenica, 1978), pripovedač i romansijer, autor je dve zbirke priča i dva romana. Kraću i dužu prozu objavljuje od 2002. godine u domaćim i regionalnim časopisima i antologijama, a samo dve godine kasnije ovenčan je Nagradom „Lazar Komarčić” za novelu. Njegove knjige priča Ljudske vibracije (2013) i Naknadne istine (2017) opravdale su pripovedačko umeće autora našavši se u najužem izboru za književne nagrade „Zlatni suncokret” i „Andrićeva nagrada”. Ista vrednovanja doživeće i njegovi romani Senka naše želje (2010) i Jaz (2016, uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu „Zlatni suncokret”), od kojih je Jaz možda i najpoznatiji naslov iz opusa ovog pisca, roman kojim je Tuševljaković postao laureat Evropske nagrade za književnost. S pravom možemo reći da su protekle godine njegovog rada donele srpskoj i evropskoj književnosti jednog od najtalentovanijih autora nove generacije.

Korica-505_januar-februar

U nizu sada već poznatih dela, novi naslov Jegermajster pretpostavlja visinu zadatka koji je pisac postavio pred sobom prethodnim svojim stvaralaštvom. Ovaj roman je strukturiran je dvema pripovedačkim ravnima koje teku paralelno. Prva se odnosi na zbivanja u ravni stvarnosti, a druga na zbivanja u ravni sna, do njihove zajedničke tačke kulminacije i raspleta na kraju knjige, kada ih otkrivamo kao nerazdvojnu celinu. Postojanjem motiva sna, koji ima svoj razvoj unutar romana onako kako ga imaju i realni događaji, iniciran je domen fantastičnog sa elementima horora. Ili tačnije, zastrašujuće dolazi na prelazu jave u san i obrnuto.

Ukoliko je čitalac na samom početku romana pomislio da ga autor odmah uvodi u san glavnog junaka, utoliko je veće iznenađenje kada dođe do početka onoga što možemo nazvati uvodom u snoviđenja.

Roman počinje kao kakav opis sna u kojem glavni junak ne može tačno da kaže kada je i kako dospeo na ostrvo sa svojom devojkom, Darijom:

„Darija?”, zaustio sam, shvativši da se ne sećam koliko je vremena prošlo od sletanja do tog suočenja sa spomenikom uništenom avionskom motoru. Nisam se sećao ni trenutka sletanja: znao sam kako to izgleda, nekakvo iskustvo je postojalo…
„Kako smo dospeli ovamo?”, rekao sam, pokušavajući da raščistim makar nešto. Pitao sam čija je to ideja bila. Brošure kojih sam se sećao nisu nužno govorile o ovom odredištu – sav turistički reklamni materijal je istovetan – ali ako jesu, onda me je zanimalo ko ga je predložio.

„Prašnjava nedođija”, kako će narator nazvati prostor na kojem se obreo, postaje bezimeno ostrvo prepuno tajni i neotkrivenih mesta, prostor istovetan snovidovnim arhetipskim mestima, čime je postignut poziv na uranjanje i izranjanje iz onoga što je racionalno u iracionalno i obrnuto. Taj poziv širi se kroz roman svakim njegovim segmentom punim emocijama uzbuđenja, želje za otkrivanjem i nesvesnim pokretačima napred – kako to najčešće i biva u snovima u kojima se snevač, ukoliko ima vodiča, kreće bez jasnog smera i smisla pa čak i cilja.

S obzirom na to da je Tuševljaković postavio frojdovski koncept u svojoj knjizi – eros i tanatos se kod njega ogledaju u ljubavnoj vezi naratora i Darije i njihovom seksualnom iskustvu i, s druge strane, u istorijskom neprekidnom lovu jednih na druge, sa predvodnikom jegermajsterom; rog jegermajstera je falusoidni simbol, a uvale i pećine simboli ženskog principa; spominjanje Aušvica i Drugog svetskog rata, asocijacije na pogrom Jevreja – načinio je od romana jedan složen psihološki triler sa prizvukom Jungovog učenja o malim i velikim snovima, preplitanjima logosa i intuicije i, što je najvažnije, postavljanjem čoveka u središte kolektivnog nesvesnog i mogućih fantazmagorija prilikom otkrivanja njegovog položaja u istoriji sveta i mesta sveta u njemu.

Jegermajster je otuda metafora, spoj svega navedenog, mitološko stvorenje, ali i animus, duh-vodič naratora u snu, biće oneobičenog lika, niti čovek niti jelen, već nešto između:

Čovek – hodao je na dve noge, morao sam tako sebi da ga predstavim – bio je odeven u vojnu uniformu i ličio je na nemačkog oficira iz Drugog svetskog rata, ili bar na njegovu ulepšanu filmsku verziju. Crne čizme su mu sezale do kolena i presijavale su se u mraku, a iznad njih su se nogavice pantalona širile u dva siva krila, da bi se kroj potom naglo suzio tamo gde je čoveka širok kožni kaiš utegao oko struka. Na grudima su se nazirale nekakve oznake, ali čak i da sam ih dobro video, ne bih umeo da prepoznam čin. Gornji deo uniforme završavao se visokom kragnom slepljenih rubova, kao da su posredi usta tašne, zatvorena rajsferšlusom. Drugim rečima, nije bilo glave. Umesto nje, iz jednog ugla tog zašivenog proreza dizalo se nešto usko i nepravilno, luk koji se razbijao u nove, manje lukove, ornamentisano parče ograde od kovanog gvožđa ili crna grana neke nagorele krošnje. Kad mi se primakao na nekoliko koraka, shvatio sam da je to ogroman jelenski rog.

Ne samo da je jegermajster uslovno uzeto polučovek-poluživotinja, on je i duhovno polivalentan, ni sasvim dobar ni sasvim zao, sličan đavolu kao onome ko ljude dovodi u iskušenje inicirajući na taj način pitanje o zlu – da li ono živi u nama ili je van nas, u svetu. Upravo ovo pitanje, mnogim svojim slojevima, postavlja i ovaj roman, upisujući jegermajsterov lik u red Sotone (Knjiga o Jovu), Mefistofela (Faust), Kopelijusa (Peskar) i Volanda (Majstor i Margarita) – čuvenih demonskih likova iz svetske književnosti.

Dok jegermajster vodi naratora u snu, dotle na javi traju posete raznim turističkim mestima od kojih se izdvajaju jedan od poslednjih leprozarijuma u Evropi, lazaret, i kasnije Litica kao „najlepše mesto na ostrvu”. Paralelno sa kolektivom lovaca i lovine iz sna egzistira i kolektiv „Bugari”, turisti na javi snevača. Sve do tačke podzemlja kao mesta susreta stvarnosti i sna, vode, zemlje i pećine, oni se nadopunjuju u ključu pokušaja dosezanja pakla ili raja, u zavisnosti od motivacije.Darko Tusevljakovic Jegermajster korica

Kao lik antipod naratoru, Darija je ona koja doseže „trenutak potpune sreće” u Lazarevom zalivu, ali i kasnije u vodi ispod Litice, kada se orgazam doživljava kao jedinstvo muškarca i žene i mogućeg ovaploćenja novog bića u Darijinoj utrobi. Isto iskustvo narator će doživeti i u snu:

Ali bilo je divno, bilo je nestvarno, srna mi se dala bez ikakvog otpora – štaviše, kao da je delila moje dimom iznuđeno oduševljenje: jegermajster nije slagao kad je rekao da ju je posebno birao za mene, savršeno smo odgovarali jedno drugom i svakim novim pokretom kukova još sam više želeo da je jebem. Gledao sam u njene krupne oči, u dugačke trepavice, u nos vlažan od uzbuđenja, jezik koji je provirivao između jegermajsterovih prstiju. Još, još, još, još…

Ova dva spajanja sa ženama, sa Darijom i srnom, jesu dva motivatora događaja u završnom delu romana, a koje je prethodno najavila Proročica kao jedan od epizodnih likova knjige, kao ona koja je tu da upotpuni misteriju ostrva. Rasplet u romanu dolazi sa motivom ubistva, ali i sa doživljajem katarze i ispunjenja na samom kraju knjige, kada će večiti mrak iz sna biti zamenjen svetlošću:

Svetlost je prodirala u mene ne nailazeći ni na kakav otpor i ispunjavala sve moje šupljine. Svaki spektar širio se nebesima; svet oko mene postao je nemoguć jer ga je bilo previše, sadržao je u sebi milione svetova. U nekima od njih prepoznao sam sebe, u nekima sam bio toliko drugačiji da sam se pitao jesam li to ja. U nekima je pored mene bila Darija, u nekima nas je bilo više od dvoje. U nekima nije bilo ničeg meni bliskog i prema njima sam, možda, osećao najviše simpatije.

Niz lice su mi potekle suze. Bilo mi je žao što Darija nije ostala makar toliko da joj kažem da ipak vidim ono što ranije nisam video. Ono što je videla ona. Bilo je čudesno. Bio sam srećan.

Da bi narator stigao do ove tačke unutar sebe i da bi doživeo svojevrsno pročišćenje, bilo je potrebno da doživi iskustva u nekoliko paralelnih svetova, postavljajući čitaocima pitanje o snevanom i zaista doživljenom, o preplitanjima sna i jave, sećanja i zaborava, identiteta i entiteta, te asocijativnim simbolima kojima svetovi, proistekli iz jednog arhetipa, progovaraju. Te asocijativne nizove u ovom romanu čine motivi rogova, oružja i ostrva, kao i paralelni likovi vodiča, žena i muškaraca /srna i jelena/, anime i animusa. Takođe i minus-prisustvo dečjih likova, ili tačnije njihova plastična verzija (lutka) i spomenik usred šume.

Brisanje vremena, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti karakteristično je za hronos sna. Stoga ni ovde nema jasnih odrednica, kao što ni oznaka mesta (nepoznati grad, ostrvo) neće biti pročitana sa registarske tablice autobusa na kraju knjige. Asketizam glavnog junaka (spavanje na kamenoj klupi) uvešće ga u poslednji san:

Zaspao sam u trenutku i usnio san o mladom čoveku koji se, odeven u plavu košulju i pantalone, osmehuje nekom izvan mog vidnog polja. Bio je fino začešljan i u ruci je držao poslovnu tašnu. Video sam ga kako maše i govori nešto što se nije čulo, pa odlazi niz ulicu ka autobuskoj stanici. Delovao je kao da ide na posao ili na službeni put. Bio je uspešan, izgledao je zadovoljno. Njegovo lice ličilo je na moje, ali da li sam to bio ja ili neko drugi – san mi nije otkrio.

Da li je ceo roman zapravo san mladog čoveka odevenog u plavu košulju i pantalone, da li je on pandan naratoru knjige ili ne, ostaje otvoreno pitanje čime se roman, iako tematsko-motivski (pa i idejno) zaokružen, još više nudi čitaocu kao moguć metatekst nekog stvarnog sna autora ovog dela. Ima li od toga, žanrovski sagledano, komplementarnijeg i intrigantnijeg poziva na čitanje knjige koja nam je bliska u svakom smislu, pre svega u onom koji svedoči u prilog tome da je sloboda moguća jedino kroz umetnost i da priča ima onoliko mogućnosti tumačenja koliko je jaka čitaočeva mašta i želja za učitavanjem, jer, kako Tuševljaković u jednom intervjuu ističe: „Umetničko delo nije tu da objašnjava. Ono to može da učini, ali nije ni u kakvoj obavezi. Čitajte časopise i gledajte vesti ako hoćete te odgovore. Naravno, nećete ih ni tamo naći, ali nije umetnost kriva za to.”

Roman Jegermajster ostaje snažno štivo u našoj književnosti koje podseća na dva velika kulturološka presedana koji su izmenili tokove poimanja čovekove psihe – na Frojdovo i Jungovo učenje – od kojih je ovo drugo pesnike i pisce uzdiglo na rang božanskog vraćajući time literaturi pravo na iracionalno i dokaz da se putem umetničkog dela može protumačiti san. Dakako, može i ovaj o jegermajsteru. Ali to tumačenje ostavljamo dobranim čitaocima na sopstveni uvid.

Milica Milenković

Kompletan januarsko/februarski broj Letopisa možete u elektronskoj formi preuzeti ovde.