Darko Tuševljaković

piše priče, novele, pesme, objavio prvi roman…

DRAMA NAŠE SENKE

Prezauzet (ili možda lenj) autor uvek može javnu neaktivnost da prikrije uspesima koje mimo njega ostvaruje njegovo poslednje (ili prvo) delo. Srećom pa je tako, jer o čemu bih vam inače ovde pričao. Ne bih valjda o onome što trenutno pišem… O tome nikako.

Zato slobodno možemo o radio drami ‘’Senka naše želje’’, koja će na prvom programu Radio Beograda biti premijerno emitovana 18. marta 2012., u 12:15h. To je nedelja, deco. Škola je zaključana.

Ljubazna ekipa koja je realizovala dramu mi je poslala obrađeni tekst pre nego što je počelo snimanje, da proverim smeta li mi nešto, ali podjednako kompetentno bi se osećao putnik mlaznog aviona da ga pilot uvede u kokpit i pita je li zadovoljan opremom.

Batice, samo da mi sletimo, za ostalo ne brinem.

Drugim rečima, imam tremu. Sigurno veću od ljudi koji su dramu skrojili. A evo ko su:

Režija: Milan Đukanović

Uloge: Srđan Jovanović (Danijel)

Bojan Žirović (Goran)

Daniel Sič (Milan)

Dobrila Ilić (Džemira)

Vladimir Tešović (Martin)

Suzana Lukić (Željka)

Tanja Mirčetić (Hana)

Dramatizacija: Sonja Milošević

Lektor: Nataša Šuljagić

Muzički saradnik: Marija Ćirić

Tonski snimatelj: Dejan Ivanović

Producent dramskog programa: Aleksandra Rajić Žikić

Urednik serije: Kristina Đuković

Senka odavno više nije samo moja, a sada tačno znate čija je još.

Živeli!

POGLED NA KRAJ

Došlo vreme da se svedu računi. Godina je prebrzo prošla, uradilo se manje nešto što se zamislilo, započelo mnogo više nego završilo. A istina je da se računa samo ono čemu se ugleda kraj.
Na mojoj ovogodišnjoj listi će se naći ne više od sedam naslova, iz barem dva razloga:
-više knjiga sam započeo, nego dovršio.
-od onih koje sam dovršio, polovinu ne mogu da preporučim.
Ima ljudi koji bi sa radošću opleli po podbačajima. Ja ću, ipak, govoriti samo o onome što mi se dopalo. Možda tako prizovem dobre knjige i u nastupajuću godinu.

1. JENNIFER EGAN: A VISIT FROM THE GOON SQUAD (2010)

Tuce na najrazličitije načine isprepletenih priča uvezano je u roman koji će, nadam se, pomeriti granice čitalačkog iskustva i spisateljskog zanata. Dokaz da, ako od početka do kraja znate šta radite, nije važno da li vaša proza sadrži elemente fantastike ili elemente Mendeljejevog periodnog sistema, jer će se dobra knjiga dopasti svima.
Priča je zarotirana u nekoliko pravaca (pa i ka budućnosti) oko nekolicine likova iz muzičkog biznisa i opisuje sudbine ljudi iz njihove uže i šire okoline koje će se neočekivano spajati i razdvajati, gradeći tapiseriju čija je šara dovoljno komplikovana i zanimljiva da uspešno podražava život. Čini mi se da je, ako postoji čitalac za dvadeset i prvi vek, ovo knjiga za dvadeset i prvi vek.

2. CHINA MIEVILLE: EMBASSYTOWN (2011)

Skoro savršena naučna fantastika, onakva kakva je, pod pravim zvezdama, umela da bude pre četrdeset godina, kakva bi trebalo da je danas i kakva će, nadam se, biti sutra. Ideja istovremeno oldskul i sveža, detaljno osmišljen i opisan nama potpuno strani svet, umešno izgrađeni likovi i zaplet, zanimljiva filozofsko-filološka meditacija na temu (ne)komunikacije i značenja jezika, kvantna fizika i svemirska avantura, potpuno novi vanzemaljci, potpuno novi ljudi, stare dileme, pametna razrešenja.
Istina je da je ovaj roman napisan pre Mjevilovog “Grada i grada“, iako je iz štampe izašao posle. Oba mogu da stoje rame uz rame kao dokaz piščevog talenta i rastućeg umeća. Britanski levičar sprema novi roman. Zove se “Railsea“ i jedva čekam da proverim hoće li zadovoljiti, ili možda pomeriti, visoke standarde koje je sam postavio.

3. JONATHAN LETHEM: THE CHRONIC CITY (2010)

Kažu: malo Sol Belou, malo Filip K. Dik. I stvarno: obimna knjiga koja prodire u suštinu velegrada i sudbina njegovih običnih i neobičnih žitelja (Belou), dovodeći usput u pitanje suštinu našeg postojanja i verodostojnost sveta u kojem živimo (Dik). Ne znam da li bi neko načinio bolji spoj dva ovako različita pisca. Ne znači da je Letem to učinio savršeno, ali će vas tigar sa naslovnice, o kojem ne smem ništa više da kažem, progoniti, baš kao i Letemove njujorčane, dugo posle sklapanja korica.
Preovladavajući utisak jeste da čitate dobru i važnu knjigu, čak i kada vas autor malo laže, gnjavi i vuče za nos. Uostalom, i Belou i Dik su to radili, pa šta?

4. GRAHAM JOYCE: THE SILENT LAND (2010)

Dobar pisac može da ostane dobar čak i kada je osrednji, jer će se, ako mu zamisao nije sjajna, izvući na to da zna da piše. Odnosno, uprkos izlizanoj ideji, nateraće vas da uživate u knjizi. Grozno, strašno, užasno. I što je bolji pisac, to će od bezveznije ideje umeti da načini bolju knjigu. Katastrofa.
“The Silent Land“ nema bezveznu ideju. Samo nije sjajna. Bračni par biva zatrpan lavinom tokom odmora u planini i, po oslobađanju iz snega i leda, shvata da u hotelu, odmaralištu, a možda i celom svetu nema nikoga. Džojs je dovoljno pametan da ne gnjavi usiljenim saspensom, ali ipak nastavljate da čitate, jer je putovanje važnije od cilja.
Toliko o idejama i umeću.

5. DARYL GREGORY: PANDEMONIUM (2008)

Prvenac dečka koji obećava (prvi od do sada tri), istovremeno omaž naučnoj fantastici koju smo čitali kao mali i roman koji pomera njene granice. Unutar korica sve miriše na požutele džepnjake sa tavana, ali se mladi Gregori igra s materijalom i sa lakoćom ozbiljne teme čini neozbiljnim, a petparačke priče pretvara u književnos’.
Susrešćete čak i Filipa K. Dika, glavom i bradom, kao i demone iz naslova koji su drugačiji nego što su vas učili u školi. Nedeljnoj ili onoj običnoj.

6. JAMES LEE BURKE: TO THE BRIGHT AND SHINING SUN (1971)

Bez starca nema udarca. Ova je napisana pre 40 godina, dok je još bio mlad, ali kao da je napisana danas. Odnosno, khm, bolje.
Prvo zapaženije delo tada budućeg majstora krimića je roman koji nije obeležen žanrovskim predznakom i govori o teškom životu rudara u američkoj zabiti u vreme kada su se velike kompanije tukle sa sindikatima. Ili zapravo to nikad nisu prestale da rade? Ne znam, ali mi je jasno da danas retko ko piše ovako: precizno, snažno, nadahnuto, sadržajno, žestoko, a da istovremeno nije pretenciozno, nafurano, urbano, angažovano i sve ostale ružne reči.
Ovo je prava stvar: književnost poškropljena ostacima viskija iz kazana za ilegalnu destilaciju skrivenog visoko u brdima Virdžinije, dokle čak i federalni helikopteri teško stižu i gde vatrena voda menja ostale namirnice kada zakasne dnevnice iz okna.
Ovo je prava stvar, a ne današnji kilavi pisci.

7. KAZUO ISHIGURO: NEVER LET ME GO (2006)

Današnji kilavi pisac. Piše lepo i dosadno, ali izgleda da spada u onu grupu koja ume da se izvuče. Nije pisao fantastiku u dužoj formi, sve do 2006-te. Nisam siguran da i sada zna da ju je napisao. Usput sam se svađao s njim, zamerao mu kako izlaže tu dirljivu pripovest o klonovima koje podižu u internatima da bi, kao odrasli, poslužili kao donori organa, pronalazio rupe u njegovom svetu, nervirao se zbog likova i njihovih postupaka, otpuhivao na povremene manirizme i kolutao očima na spori tempo, da bih mu na kraju većinu toga oprostio, jer se izvukao.
Ima pisaca koji bi ovakvu ideju iskoristili na grandiozniji način i izmuzli njene potencijale za uzbudljivi triler ili mučni horor, ali je potpuni odmak od toga zapravo najveći Išigurov uspeh. On je otrgao zamisao koja po svemu pripada naučnoj fantastici/hororu i obradio je na tih, skroman i sentimentalan, a opet veoma sadržajan i upečatljiv način. Odnosno, ispričao je priču koja je topla i ljudska, a da pritom nije ispričao tek neku toplu, ljudsku priču. Ako me razumete…

Želim vam toplu i ljudsku Novu 2012. godinu.

TRI GREŠKE – DŽEZ

Dobar prijatelj i muzički sadrug još od srednjoškolskih dana, Mickylee, izbacio je ovih dana svoj prvenac, album deComposing Cats. Kao pravi gastarbajter, kupio je polovna kola, živi u iznajmljenom stanu u Beču i tamo se oženio, našom devojkom. Daje časove gitare, komponuje po narudžbi, svira polke na svadbama, i ko zna šta još. Sve za pare.
A onda od zarađenih ojra snimi ovakav album.
Dabogda još mnogo puta ponovio grešku.
Album će se, nadamo se, uskoro naći i kod nas u prodaji, pa će svi koji pazare original moći da slušaju muziku sfera i čitaju međ’ koricama moju impresiju Mikijevog zvuka.

VESTI IZ SENKE: znao sam da ugovore treba čitati pomno i pre nego što mi je elektronski izdavač javio da će se Senka, osim na Apple-ovom tržištu (što se već desilo), pojaviti i u Androidovoj elektronskoj prodavnici, ali nisam to učinio jer me je mrzelo. Evo, maločas sam protabirio sitna slova, a onda pronašao link.

Pa, koga zanima da čita u prevozu bez da okreće listove, nek’ izvoli. A znam da svi imate Androide, kupili ste ih uz one jeftine pakete.

SENKIN DRUGI DOLAZAK

Nisam mislio da će se to desiti.

Nisam verovao da je moguće.

Jer, nisam politički angažovan.

Niti imam televizijsku emisiju.

A nisam ni pevačica.

I još pišem fantastiku.

Strašno, strašno.

Ipak, desilo se.

Senka će doživeti drugo izdanje.

Mada, ne onako kako mislite.

U pitanju je elektronsko izdanje, da, da.

Stoga, evo refrena koji ću ovih dana ponavljati:

Senka naše želje će, prema rečima mog elektronskog izdavača, New Look Entertainment-a, od početka decembra tekuće godine moći da se kupi kao aplikacija u Apple-ovom app store-u.

Ajpedi i ajfoni, stižem!

Pola reči ne razumem, al’ se ipak radujem.

Kad sve bude operativno, javljam se opet.

Eto, živeli još jednom.

PUPIN I JA

Pre nekoliko dana mi je stigao mail od Mihajla Pupina. Tako je pisalo, Mihajlo Pupin. Pomislio sam: “Došlo gadno vreme, kad ti pokojnici pišu.“ Otvorio sam dokument drhtavim stiskom na taster i pročitao sledeće:

Poštovani, regionalni centar za talente “Mihajlo Pupin“ vas moli da nam pošaljete podatke o gostovanju na književnoj koloniji na Divčibarama, tačnije, potrebna su nam dva tehnička detalja:

Tačan naziv vašeg izlaganja

Vreme njegovog održavanja.

Priznajem, laknulo mi je. Mada, pričati sa talentovanim srednjoškolcima o sopstvenom romanu i žanrovskoj prozi samo je malčice manje strašno od mailova pokojnika. Dok me smrt rastužuje, mladost me plaši.

Ko zna šta će sve pitati?

Uvežbaću neke pokrete i skrenuti im pažnju plesom…

Naziv: Strašna i strašno čudna proza

Vreme održavanja: 12-ti i 13-ti novembar, pančevačko odmaralište, Divčibare.

Vidimo se.

Jack Torrence

KRAJ LETA

Kaže: “Vidi breze sa druge strane reke, kao vojnici u stroju.“

Klimam glavom i trpam ruke dublje u džepove, toliko je hladno. Šali se da bi volela da me spakuje u kofer i povede sa sobom. Smejem se. Blizu obale, patke dižu glave i plove ka matici. Posle hvataju zalet i nestaju ka jugu.

Vojnici spuštaju puške sa ramena i ubacuju metak u cev.

POSLEDNJA KAFANA PRED PUSTINJU

Unutra skoro nikog: mačak izvaljen na prozoru, pogleda uprtog u dine, i ja, odavno odustao od omleta i kafe. Uzimam kutiju cigareta i udaram je o sto, da se duvan sabije. Dim jedino tako dopre dovoljno duboko u pluća. Mačor okreće glavu i trepće ka meni, pa ka kutiji. Njegove oči imaju boju peska. On je bio tamo i vratio se. Verovatno nekoliko puta. Ja idem samo jednom. Sa sobom nosim kaput, da se ogrnem ako zahladni ili ga stavim pod sebe, ako mi dođe da prilegnem. Palim cigaretu.
“Ne sviđa vam se?“ pita konobar i upire prstom u hranu i piće.
“A vama?“
“Nikad lepše“, odgovara i odnosi posluženje do mačora. Ovaj se uspravlja i njuši.
“Ima ko voli“, smeška se konobar.
“Stanite!“
Konobar me gleda, čeka.
“Dajte mi.“ Ispuštam dim iz pluća i pružam ruku ka tacni. “Ipak ću pojesti.“
Konobar vraća posluženje.
“Mislite da je u tome trik?“
“Nikad se ne zna.“
Dok gutam hladan omlet i pijem ustajalu kafu, mačor se vraća prozoru i trza ušima na nešto što samo on čuje u pustinjskom vetru.

****

novi život

Budim se pred zoru nakon prve noći u novom stanu. Oko mene kese i kutije, sitnurija razbacana poput šrapnela, novi život. Na stolici pored stola sedi žena i posmatra me. Svetlo je loše, jedva nazirem obrise, ali žena je tu, sedi i gleda me.

            Trepćem i dižem glavu s jastuka. Oko mene planine nepoznate planete. I među njima ta žena.

            Trljam oči i zurim u polumrak.

            Možda sam joj učinio nešto nažao, čim me tako gleda. Možda sam nešto rekao, ili prećutao. Dok pokušavam da se setim, osećam suze. Ujutro ih koža brzo upija.

            Ko si?

            Ustajem da joj priđem, ali čim napustim krevet, njeno telo postaje kesa puna posteljine, njene noge urolane staze za hodnik, a kosa majica, sinoć prebačena preko stolice.

            Zaustavljam se kraj stola, ruku spuštenih na njena ramena i čekam da svane.

****

Vratija se Šime

Ko je u nedelju uveče slušao dvestadvojku, čuo me je kako u trideset sekundi Nevidljivom čoveku i njegovoj SF emisiji ‘Pogled iz svemirskog broda’ dajem izveštaj sa ovogodišnjeg SFerakona. Kažu Goran i Oto, sve sam rekao. Znate Gorana i Otoa? Osobu A i osobu B u Tri lica knjige? Tako je. A ujedno i dva od četiri počasna gosta pomenute zagrebačke maniSFestacije. Skupa sa mojom malenkosti i Ircem zaduženim za konove. Ne, ne long con-ove, već naučnofantastične konvencije evropskih razmera. Na ovom, 33. SFerakonu, Dave Lally je bio veoma bitan gost, jer su komšije, bar kad je fantastika u pitanju, ušli u Evropu pre nas. Naime, sledeće godine se evropska konvencija naučne fantastike održava u Zagrebu. A mi smo još pre pet-šest godina pomišljali da bi mogla da se održi kod nas. I zaista, ostalo je tako. Mogla bi.

Dakle: simpatičan hotel, čist grad, prilično jeftine i snabdevene knjižare, topao prijem gostiju, fino osmišljeni programi zabavni za gosta bilo da učestvuje u njima, bilo da ih samo posmatra, pozamašna količina hrane i još više pića (čemu je uveliko doprinela istarska banda sa svojim kućnim destilerijama). Šta da kažem kad je bilo tako zanimljivo da nismo ni virnuli u salu kada se prikazivao xxx sf film. Star Virgin, ili tako nešto…

Evo šta su nas sve terali da radimo: da učestvujemo u Sferakonskom survivoru (vidi fotku), da pričamo s Darkom Macanom (tu su možda više terali njega), da pričamo međusobno (dokle, bre!), da priča svako za sebe (bilo je čak i onih što su slušali), da svedočimo genijalnom multitaskingu Aleksandra Žiljaka, da uručujemo Sferine godišnje nagrade, da se slikamo s kostimiranim damama, da kupujemo jeftine knjige, da pijemo, i onda pijemo još malo. I možda još sasvim malo.

Rečju, da vrlo malo spavamo i puno hrčemo.

Genijalno.

Sledeće godine će se na istom mestu zateći neki važniji gosti, pa ako već nismo bili u stanju da nateramo breg u svoje dvorište, preskočićemo tarabu.

SFako dobro!

jedina muzika

…iako on zna da im se muzika dopadala, ne puštaju diskove. Poput dresiranih medveda otrgnutih iz ruku vašarskih mučitelja koji čak i u prihvatilištu plešu na nepostojeću dreku harmonike, njih dvoje odbijaju da uživaju u onome što su nekad voleli, čak i kada im uslovi to dozvole – kao da će time zgrešiti, zgaziti po svemu kroz šta su prošli. Muzika je izašla iz njihovih života i izgleda nemoguće vratiti je natrag: biljku možete danima da ne zalivate, sigurni u to da će opet ozeleneti kada vam se ruka smili i podari joj malo vode, ali ako je ne zalivate dovoljno dugo, ni najsnažniji pljusak neće smekšati koru. Koren zaboravi kako se upija voda, uši postanu neosetljive na najdražu melodiju, kroz suve kanale i preko popucalih membrana duva atonalna promaja.

Često za ručkom sâm odabere nešto i pusti, tek da vidi reakciju i ohrabri ih da to čine bez njega (iznova ih uči), ali lica ostaju kruta, oči usredsređene na hranu, ruke uposlene unošenjem zalogaja u usta. Pokretima tela kao da mu saopštavaju da nam vremenom ostaju jedino fiziološke potrebe i tišina, a na posletku samo tišina.

Između zalogaja, poželi da im se suprotstavi, da drekne kako život ne može postati spora i bolna skleroza koju su zaboravili da masiraju, ali se zaustavi u sred rečenice: majka već odnosi tanjire od supe, gleda u njega i pita da li mu se svidelo.

Često bude ljut i brecne se na nju. Ali čovek uči dok je živ i ponekad – za sad samo ponekad – on odgovori da nikad nisam jeo lepši ručak. Jer to je, sve je sigurniji, naša jedina muzika…