darko tusevljakovic

novi život

Budim se pred zoru nakon prve noći u novom stanu. Oko mene kese i kutije, sitnurija razbacana poput šrapnela, novi život. Na stolici pored stola sedi žena i posmatra me. Svetlo je loše, jedva nazirem obrise, ali žena je tu, sedi i gleda me.

            Trepćem i dižem glavu s jastuka. Oko mene planine nepoznate planete. I među njima ta žena.

            Trljam oči i zurim u polumrak.

            Možda sam joj učinio nešto nažao, čim me tako gleda. Možda sam nešto rekao, ili prećutao. Dok pokušavam da se setim, osećam suze. Ujutro ih koža brzo upija.

            Ko si?

            Ustajem da joj priđem, ali čim napustim krevet, njeno telo postaje kesa puna posteljine, njene noge urolane staze za hodnik, a kosa majica, sinoć prebačena preko stolice.

            Zaustavljam se kraj stola, ruku spuštenih na njena ramena i čekam da svane.

****