darko tusevljakovic

pogrešni i pravi

svi prazni prostori deo su istog ogromnog praznog prostora, šupljine ka kojoj M teži svaki put kada usni. litice sa kojih se, raširenih ruku, otiskuje u bezdan znale su da se pretvore u džinovske ringišpile sa čijih sedišta ispada i, uhvativši momenat, leti daleko, daleko… ili da postanu oblaci, beli kao posteljina. ispod njih bilo bi more, svetloplavo i namreškano, polje procvalih talasa. M je uvek mislila da će dodirnuti njegovu površinu i čuti talase kako se lome, ali se budila pre nego što bi stigla do vode… jedno vreme nije sanjala ništa. i to ništa bilo je šupljina, ali o njoj nije imala nikakvo mišljenje, osim što je znala da raste iznutra. ništa uvek ima oštre zube i otkida velike komade, sve dok od čoveka ne ostane samo koža, tako da je M pustila da je šupljina jede i jede. ali, kada je stigla do srca, zubi su joj se istupili i M oseti samo malu nepravilnost u ritmu… M je sinoć usnila san, bila je u tržnom centru, sa nepoznatim muškarcem, i popeli su se na poslednji nivo, odakle je pucao pogled na donje spratove i veliku fontanu u prizemlju. M je razgledala izloge sa muškarcem, ali je jedan njen deo sve vreme skakao u ponor i padao i padao, pljuskajući otvorenim dlanom po bistroj, ledenoj vodi.