darko tusevljakovic

SKOK

Posle sahrane prijatelja, J. i M. su se po mraku vratili u stan. Dok su stajali oko rake, nisu ni primetili da se poslepodne pretvorilo u veče. Bilo je vreme za spavanje.

                „Moram da sperem ovaj dan sa sebe“ rekla je J.. Skinula je odeću koja je mirisala na opalo lišće i pustila vrelu vodu u kadu. M. se već na groblju osećao omamljeno od vetra, a sada mu se od pare dodatno mutilo pred očima. Izašao je na terasu i zapalio cigaretu. Dim se digao iznad krovova i nestao u visinama. „Sad je već lakše“, dobacila je J. iz kupatila. Zagledan u komšijske prozore, nije odmah primetio da se jedna prilika popela na krov susedne zgrade. Video ju je tek kada je raširila ruke, poput Isusa u Riju, i skočila.

                „Ubi se čovek!“

                U kupatilu, J. je zajecala.

                M. je izleteo iz stana, sjurio se niz stepenice i pretražio parkić između dve zgrade. Tela nigde nije bilo. Zbunjen, vratio se u stan.

                J. se brisala peškirom ispred zamagljenog ogledala. Mokra kosa joj se u trakama spuštala niz leđa. „Smiri se, molim te“, rekla je. Zatim je uključila fen.

                M. je izašao na terasu. Vlaga i buka iz kupatila su ga pratile, tražeći put napolje.

                Na krovu susedne zgrade, opet je stajao čovek, raširenih ruku.

                „Nemoj to da radiš!“

                J. je isključila fen. Učinilo joj se da je nešto čula.

                „Stani!“

                Čovek je opet skočio.

                I opet ga nije bilo dole, na pločniku.

                M. se po treći put našao na terasi. Nije se obazreo na J., koja je, polugola, poluosušena, zverala kroz prozore u mrak. Šarao je pogledom po susednom krovu, na kom sada nije stajao niko. Propeo se na prste, da bolje osmotri neravnu površinu. Bilo je uglova koje nije mogao da istraži, iza dimnjaka, podno matorih antena. Oprezno je stao na ogradu terase.

                „Šta to radiš?“

                Pitanje nije došlo iz stana, niti je glas pripadao J.. Sa trećeg sprata zgrade koja je bočno gledala na njihovu, čovek je uspaničeno mahao.

                „Nemoj! Vrati se nazad.“

                M. je raširio ruke i pustio se u dubinu.

                Posle nekoliko minuta, J. je izašla na terasu, odevena u pidžamu, i protrljala o zid dogoreli opušak ostavljen na ogradi.

                „Zbogom“, uputila je poslednji pozdrav prijatelju i vratila se unutra, da spava.