novi život

Budim se pred zoru nakon prve noći u novom stanu. Oko mene kese i kutije, sitnurija razbacana poput šrapnela, novi život. Na stolici pored stola sedi žena i posmatra me. Svetlo je loše, jedva nazirem obrise, ali žena je tu, sedi i gleda me.

            Trepćem i dižem glavu s jastuka. Oko mene planine nepoznate planete. I među njima ta žena.

            Trljam oči i zurim u polumrak.

            Možda sam joj učinio nešto nažao, čim me tako gleda. Možda sam nešto rekao, ili prećutao. Dok pokušavam da se setim, osećam suze. Ujutro ih koža brzo upija.

            Ko si?

            Ustajem da joj priđem, ali čim napustim krevet, njeno telo postaje kesa puna posteljine, njene noge urolane staze za hodnik, a kosa majica, sinoć prebačena preko stolice.

            Zaustavljam se kraj stola, ruku spuštenih na njena ramena i čekam da svane.

****

Vratija se Šime

Ko je u nedelju uveče slušao dvestadvojku, čuo me je kako u trideset sekundi Nevidljivom čoveku i njegovoj SF emisiji ‘Pogled iz svemirskog broda’ dajem izveštaj sa ovogodišnjeg SFerakona. Kažu Goran i Oto, sve sam rekao. Znate Gorana i Otoa? Osobu A i osobu B u Tri lica knjige? Tako je. A ujedno i dva od četiri počasna gosta pomenute zagrebačke maniSFestacije. Skupa sa mojom malenkosti i Ircem zaduženim za konove. Ne, ne long con-ove, već naučnofantastične konvencije evropskih razmera. Na ovom, 33. SFerakonu, Dave Lally je bio veoma bitan gost, jer su komšije, bar kad je fantastika u pitanju, ušli u Evropu pre nas. Naime, sledeće godine se evropska konvencija naučne fantastike održava u Zagrebu. A mi smo još pre pet-šest godina pomišljali da bi mogla da se održi kod nas. I zaista, ostalo je tako. Mogla bi.

Dakle: simpatičan hotel, čist grad, prilično jeftine i snabdevene knjižare, topao prijem gostiju, fino osmišljeni programi zabavni za gosta bilo da učestvuje u njima, bilo da ih samo posmatra, pozamašna količina hrane i još više pića (čemu je uveliko doprinela istarska banda sa svojim kućnim destilerijama). Šta da kažem kad je bilo tako zanimljivo da nismo ni virnuli u salu kada se prikazivao xxx sf film. Star Virgin, ili tako nešto…

Evo šta su nas sve terali da radimo: da učestvujemo u Sferakonskom survivoru (vidi fotku), da pričamo s Darkom Macanom (tu su možda više terali njega), da pričamo međusobno (dokle, bre!), da priča svako za sebe (bilo je čak i onih što su slušali), da svedočimo genijalnom multitaskingu Aleksandra Žiljaka, da uručujemo Sferine godišnje nagrade, da se slikamo s kostimiranim damama, da kupujemo jeftine knjige, da pijemo, i onda pijemo još malo. I možda još sasvim malo.

Rečju, da vrlo malo spavamo i puno hrčemo.

Genijalno.

Sledeće godine će se na istom mestu zateći neki važniji gosti, pa ako već nismo bili u stanju da nateramo breg u svoje dvorište, preskočićemo tarabu.

SFako dobro!

jedina muzika

…iako on zna da im se muzika dopadala, ne puštaju diskove. Poput dresiranih medveda otrgnutih iz ruku vašarskih mučitelja koji čak i u prihvatilištu plešu na nepostojeću dreku harmonike, njih dvoje odbijaju da uživaju u onome što su nekad voleli, čak i kada im uslovi to dozvole – kao da će time zgrešiti, zgaziti po svemu kroz šta su prošli. Muzika je izašla iz njihovih života i izgleda nemoguće vratiti je natrag: biljku možete danima da ne zalivate, sigurni u to da će opet ozeleneti kada vam se ruka smili i podari joj malo vode, ali ako je ne zalivate dovoljno dugo, ni najsnažniji pljusak neće smekšati koru. Koren zaboravi kako se upija voda, uši postanu neosetljive na najdražu melodiju, kroz suve kanale i preko popucalih membrana duva atonalna promaja.

Često za ručkom sâm odabere nešto i pusti, tek da vidi reakciju i ohrabri ih da to čine bez njega (iznova ih uči), ali lica ostaju kruta, oči usredsređene na hranu, ruke uposlene unošenjem zalogaja u usta. Pokretima tela kao da mu saopštavaju da nam vremenom ostaju jedino fiziološke potrebe i tišina, a na posletku samo tišina.

Između zalogaja, poželi da im se suprotstavi, da drekne kako život ne može postati spora i bolna skleroza koju su zaboravili da masiraju, ali se zaustavi u sred rečenice: majka već odnosi tanjire od supe, gleda u njega i pita da li mu se svidelo.

Često bude ljut i brecne se na nju. Ali čovek uči dok je živ i ponekad – za sad samo ponekad – on odgovori da nikad nisam jeo lepši ručak. Jer to je, sve je sigurniji, naša jedina muzika…

Uvek se vraćajući kući

Šmrc.

Možda poslednji put imate priliku da gledate u ovaj naš fenomenalni plakat. Možda i ne, ako se jednog dana vratimo s osvetom. Nikad se ne zna.

Ono što se za sad zna je sledeće:

„Tri lica knjige“ je književna turneja sa obrtom. Bez moderatora i sa propratnim video-materijalom, tri pisca krenula su na put u decembru prošle godine u želji da zajedničkim programom publici što neposrednije približe svoje romane, objavljene tokom 2010. za tri renomirana izdavača. Goran Skrobonja („Čovek koji je ubio Teslu“ – Laguna), Oto Oltvanji („Kičma noći“ – Samizdat B92) i Darko Tuševljaković („Senka naše želje“ – Čarobna knjiga) autori su različitih generacija i izraza koji dele ljubav prema stvaranju i pričanju uzbudljivih priča. Putujuća trupa je, na svoje veliko zadovoljstvo, posetila Niš, Leskovac, Novi Sad, Suboticu, Zaječar, Pančevo, Kikindu, Pazin (Istra) i Valjevo, gde su svuda fantastično dočekani. Finale turneje zakazano je kod kuće. Poslednji zvanični nastup održaće se u knjižari Delfi SKC, u Beogradu, u četvrtak 21. aprila sa početkom u 19 časova, uz podršku prvog i jedinog čisto vokalnog sastava u zemlji, GLAS NE ŽICE.

Ko propusti, nije došao.

Pop preporuke

Koga zanima šta mene zanima, nek klikne.

* * *

Ne znam da li će ovo ikad postati deo nečeg dužeg. Možda i ne mora. Ništa nije dugačko, ako se dobro skrati.

***

Voleo je da odlazi na vetrovita mesta, popeo bi se na Terazije i zatvorenih očiju pustio da mu vazdušna struja udara u lice, kao da će ga to na neki način odvojiti od sveta.

Jednom smo se dogovorili da se nađemo na Bežaniji, trebalo je da idemo na rođendan kod nekog njegovog kolege. Zatekao sam ga na čistini kako stoji okrenut ka vetru i žmuri. Prišao sam mu, ali ga nisam prekinuo. Stao sam iza njega i zavukao ruke u džepove, kao on. Ubrzo više nisam stajao na ulici, oko mene nisu koračali ljudi, niti kloparali autobusi. U mekanoj opni od vetra nije bilo ničega, pa se i moje telo izgubilo: ohlađeno lice je utrnulo, kapci nisu imali želju da se podignu, preostala je samo svest, tupa i mirna. Shvatio sam šta mu to znači. Misli su postale kratke, tek nagoveštaji, bez jasnih početaka i krajeva.

Što smo duže stajali na vetrometini, to je grad bivao sve udaljeniji i osetio sam kako lebdimo na mekanim strujama poput mehurova od sapunice. Oko mene su se pojavile boje, ali ne one koje bi mi nametnulo oko da sam poželeo da osmotrim panoramu, već neka unutrašnja duga – čista, nevina kreacija.

“Pokušavam da se setim šta je trebalo da mu kupim za rođendan“, trgao me je iznenada iz polusna.

Znao sam da laže, da zapravo beži od svakog sećanja. Načinio je nekoliko koraka duž trotoara, a onda stao.

“S druge strane, ko ga jebe. Ko je video da se matorom konju nešto kupuje? Sramota je što uopšte slavi.“

Klimnuo sam glavom i pridružio mu se, primetivši u načinu na koji izbegava moj pogled da me je provalio. Jer, znao sam šta je malopre radio i na kakvom je čudesnom mestu bio.

***

cvrkut

Potreban je određeni talenat da bi se u današnje vreme kasnilo sa vestima, urođena sposobnost da kaskate za sekundarom sveta, genetska predispozicija za lenjost onog dela mozga koji prenosi glasinu. Može se to nazvati i reakcijom, otporom prema trendu, zatvaranjem uma pred lavinom informacija, ili naprosto ležernim odnosom prema stvarnosti. Vesti su tu, i koga zanimaju, pronaći će ih sa ili bez mog posredovanja.

Samo što ništa od toga nije u pitanju.

Petkom mi je gužva na poslu, a posle toga hoću da idem u grad. U subotu, kada se otreznim, idem u kupovinu, a posle sam kod mojih na kuvanoj hrani.

Zato već i vrapci cvrkuću ovo

Intervju

Današnja Pravda ima moju sličicu na naslovnici.

Čovek bi reko da sam vest dana.

Ha, ha.

Pametne reči

Nastavljamo da se šetamo po zemlji.. Goran proverava nivo ulja u motoru, Oto nivo alkohola u pljoski, da sve bude na nivou. U petak, 21-og, smo u Zaječaru, u utorak, 25-og, u Pančevu.

E da, pančevci, gledajte u nedelju u osam uveče emisiju “Bašta“. Valjda sam rekao i nešto pametno.

A Đorđe Bajić je na Popboksu rekao koju o Senki.

grad od jutros izgleda prelepo

Ne verujem da ću ikada dobiti bolju recenziju od ove. Ne verujem da postoji bolja.

A svojevremeno smo zajedno glumili. Ja detektiva, on čudovište.

O tempora…