IZDAJA

U američkom filmu, granata bi me kao trinaestogodišnjaka ubila u Zadru, pre dvadeset  i kusur godina, ali bi me anđeli, ili već neko sličan, možda Meril Strip, vratili na zemlju i dali mi šansu da uradim nešto od svog života. Ja bih to, naravno, zasrao, ali bih onda ispravio greške i sve bi se završilo lepo. U stvarnom životu, granata je udarila malo dalje, tako da nisam umro. Takođe, ništa se još nije završilo lepo. Film bi, svejedno, mogao da se snimi.

Dva dana pošto je bomba odnela komšijsku kuću, u naše naselje je stigla cisterna s vodom. Vode nije bilo već skoro nedelju dana, ali svi su po kućama imali spremne zalihe; rat je trajao dovoljno dugo da se i najgluplji optimista spremi za najgore. Ispred susedne zgrade odmah se formirao red ožednelih stanara. Zauzet tajnim rastavljanjem nameštaja i pakovanjem stvari, i oprezan pred komšijama koje su ga mogle prijaviti kao zdravog i živog bradonju usred golobrade Hrvatske, otac je poslao mene i sestru sa dva plastična bidona po vodu. „Ne govorite nikom ništa, samo ih napunite.“ Sestra i ja smo klimnuli glavama, da isprobamo ćutljivost pred njim. Stali smo u red za vodu, jedino dvoje dece na ulici. Neko je ubrzo to prokomentarisao. Otkud nas dvoje tu? Gde su nam mama i tata? Ćutali smo kao zaliveni, nismo ni glave pomerali. Zurili smo u naše prazne bidone i pomerali se mic po mic ka česmi na dupetu cisterne iz koje je curilo bez prestanka. Prolivena voda je cvrčala na betonu; u pauzi između granatiranja, samo se to čulo. Zvuk je bio preglasan.

            „Ma, znan ja vas“, rekao je neko, neka žena, piskavog glasa. „Vi ste iz vojne zgrade, znan vas ja. Ćaća in je Srbin! Mater radi u kasarni!“

            Sestra mi je snažno stegnula šaku. Šta je htela? Da se vratimo praznih bidona ili me je samo opominjala da ne progovaram? Kao da sam uopšte želeo nešto da kažem.

            „Jeste, znan ih i ja. Tu su, u trećem ulazu. Ćaća in je onaj s bradon. Slobodan, tako se zove. Slobodan!“

            Ispred nas je u redu bilo troje ili četvoro ljudi. U rukama su držali ogromne plastične lavore, nikad do tad nisam video tolike posude, trebaće im sigurno sat vremena da ih napune. Zauvek će stajati ispred česme. Talas mučnine oznojio mi je leđa. Asfalt u koji sam piljio delovao je bliži nego što je zaista bio. Pomislio sam da padam, ali je to bila optička varka, nešto u mojoj glavi nije radilo kako treba. Osetio sam vodu u očima.

            „Ća ćete vi ovdi? Ća koji kurac tražite? Idi u Beograd, mali, pa pij vode, jesi ćuja?“

            Možda je sve to trebalo shvatiti kao šalu, nema šanse da su ozbiljni. Probao sam da se nasmešim i podignem bradu sa grudi, ali sestra me stegnula još jače. Hteo sam da joj kažem da prestane, ali kako, kad smo morali da ćutimo.

            „Tako je! Aj mali ća! Kupi te bocune i biži! Jesi ćuja, ćetnićku ti mater jeben!“

            Video sam kapljice kako padaju na asfalt. Ali, kako je moguće da plačem, kada ni glasa ne ispuštam iz sebe. Ni grimasu na licu nemam. Samo te izdajničke kapljice, mešaju se sa vodom iz cisterne.

            „Hajmo“, šapnula je sestra. Nije smela da govori, znala je šta je tata rekao. Digao glavu ka njoj, ali dočekali su me pogledi ostalih. Ceo red je zurio u nas. Okrenuo sam se i poveo je sa sobom. Neko iz reda me je udario po leđima.

            „Idi ća!“

            Kada smo se vratili kući, otac nije primetio da su bidoni prazni. Bio je zauzet lepljenjem selotejpa oko dasaka koje su nekad činile nameštaj u dnevnoj sobi. Tiho je odmotavao samolepljivu traku, da se ne bi čulo u hodniku. Više su voleli kad ljudi odu bez stvari.

            Sestra i ja smo predugo ćutali.

            „Šta je, vas dvoje?“

Tek tad je pogledao ka bidonima.

            „Šta je bilo? Zar nije bilo cisterne?“

            Ustao je iz čučnja i virnuo kroz prozor. Zatim je prošao pored nas i pokupio bidone. Izašao je iz stana bez reči.

            Posle petnaestak minuta, čuli smo bat koraka na stepenicama. Sestra je otrčala da otvori vrata. „Stani!“, rekao sam, ali je to stvarno bio on. Ušao je u stan sa punim bidonima u rukama. Uneo ih je u kuhinju, obrisao mokro čelo o rukav, pa se vratio pakovanju. Nije progovorio do uveče, kada je majka došla iz ambulante, a onda su nastavili da šapuću o nekim drugim stvarima.

            Nikad nisam saznao šta im je rekao. A nešto je morao da im kaže. Rekao im je nešto što nas dvoje nismo smeli, jer smo se zavetovali na tišinu. Dve nedelje kasnije, izašli smo iz Zadra i nikad se više nismo vratili tamo. Nikad nismo ni pričali o onome što se desilo tog dana, dok smo se krišom pakovali. I sve bi bilo u redu da ja, posle toliko godina, nisam zasrao stvar i odlučio da progovorim. Da je sve ovo holivudski film, Meril Strip, ili neko takav, verovatno bi mi oprostio na izdaji.

VELIKI APDEJT

U poslednjih nekoliko meseci se svašta nešto desilo, a ja o tome ovde, kod kuće, ni reč nisam rekao, pa ću to učiniti ovako, unazad.

Književna fantastikaNajnovije i najvažnije jeste najaviti zanimljiv događaj i pozvati vas da dođete. U Ustanovi kulture Palilula će se od 15. do 17. maja održati prvi Festival fantastike Art-anima. Znači čet, pet, sub ove nedelje. Tamo će vas sačekati gust program, gomila predavanja i promocija koje imaju veze sa omiljenim nam žanrovima fantastike i horora, a bogami sačekaće vas (u subotu) i novi časopis na domaćoj književnoj sceni, zajednički poduhvat Art-anime na čelu sa Dragoljubom Igrošancem i izdavačke kuće Čarobna knjiga, almanah po imenu Književna fantastika. Ovo je prvi broj i, skupa sa malo Ljudskih vibracija, u njemu se nalazi sledeće.

Nedavno sam se našao u prilici da pričam o svom pisaniju na dva zanimljiva mesta, pa ih vredi ovde pomenuti. Jedno je biblioteka Vuk Karadžić u Kovinu, gde sam, okružen zainteresovanom dečurlijom, pričao o Srpskim narodnim bajkama za decu 21. veka. Pitanja su postavljali uglavnom nastavnici, ali đaci su pažljivo slušali i jedino što bih voleo da im ostane u glavi posle našeg druženja jeste želja da počnu – ili nastave – da čitaju. Stare bajke ili moderne bajke, potpuno je svejedno. Hvala Kovinu što me je pozvao, mogao sam iz autobusa koji je u sumrak prolazio kroz Pančevo da posmatram svetla industrijske zone kako u daljini titraju naspram ljubičastog neba.

biblioteka kovin biblioteka kovin 2

Drugo mesto i ja se već znamo od ranije. Pazin i fantastični Istrakon. Ovaj put sam tamo putovao sa starim (ne doslovce starim, pu, pu, pomeri se s mesta, mlađi je on od mnogih koji ga šiju po datumu rođenja) šoferčinom i saputnikom Goranom Skrobonjom i Pavlom Zelićem, a međ istarskim klisurama smo se, kao i do sada, prijatno družili sa domaćinima, čuli poneko zabavno i informativno predavanje, ali i upoznali i proćaskali sa dvoje simpatičnih i svetski priznatih kolega sa Zapada, Loren Bjuks, koja je kao specijalni gost na Istrakonu promovisala svoj poslednji roman „The Shining Girls“, i Glenom Dankanom, koji je našoj publici poznat kao Poslednji vukodlak, u prevodu već pomenutog mladića za volanom. Nas trojica smo promovisali svoje ovogodišnje knjige i pričali o žanrovskoj sceni u Srbiji. Između ostalog, pominjali smo i ovdašnje književne nagrade. 

pazin 1

A kad smo kod toga, poslednja zakasnela vest za sajt: u ovogodišnjem odabiru dela za Vitalovu književnu nagradu, Ljudske vibracije su ušle u najuži krug od tri naslova, kao jedina zbirka priča. Najviše mi je drago upravo zbog toga – retko kad se desi da žiri podrži zbirku priča u inače (bar kvantitativno) bogatoj konkurenciji romana. Ljudske vibracije nisu odnele pobedu u ovom sportskom takmičenju, ali zato sam ja uradio nešto drugo, ostvario podvig koji mi je jednako drag: tokom boravka u Istri, konačno sam se spustio u Pazinsku jamu.

pazin 2

Posedeo sam malo na njenom dnu, brčnuo prste u ledenoj rečici, prošetao do rupe u zemlji u koju njeno korito propada, pojeo krekere preostale od puta i popeo se strmim usponom na drugu stranu. Prošetao sam centrom Pazina, obišao kaštel, popio češko pivo u simpatičnom, prilično rokerskom lokalu, prelistao „Djevojke koje sjaje“, kupljene u lokalnom Konzumu, prepešačio poveliku uzbrdicu kako bih se vratio u hotel, odspavao sat, dva, ručao na terasi-vidikovcu puretinu na istarski način, spustio se do centra mesta i upoznao Lorin Bjuks. 

pazin 3

Nije loše.

RADIJSKI HITOVI: 2013

Pošto ja, poput neuke tinejdžerke koja sluša radijske hitove, na pitanje šta slušam obično odgovorim sa: „Svašta“, tako će izgledati i moja prva muzička lista. Neki će reći: „Svašta“, ali svašta je ove godine i izašlo. Sledi tek skromni destilat bogate ponude:

  1. Dillinger-Escape-Plan THE DILLINGER ESCAPE PLAN: ONE OF US IS THE KILLER – album godine. Znam, teško je, ali kad vas ovi momci jednom deflorišu, posle klizi glatko. Kontrolisana histerija uma i tela. Originalne ideje. Iznenađenja na sve strane. Brutalni žanr za sebe.
  2. daft punk DAFT PUNK: RANDOM ACCESS MEMORIES – ovo, s razlogom, svi vole. Muzika i za ples, i za plažu i za kućne poslove. Lep omaž elektro korenima.
  3. queens of the stone age QUEENS OF THE STONE AGE: … LIKE CLOCKWORK – Džoša Homa je očigledno baš briga šta će ko da kaže za ono što on radi. Opet je nemoguće svrstati ga u fioku, odrediti mu publiku, takoreći, targetovati mu ciljnu grupu. Filozofija je prosta: pesme su dobre, na ‘leba da ih mažeš.
  4. Protest-The-Hero PROTEST THE HERO: VOLITION – ostaneš bez izdavača, odeš na Kickstarter, skupiš pare i snimiš ovo. Klinci iz Kanade, kao i do sad, na visini zadatka. Veseli i rasvirani.
  5. patricia barber PATRICIA BARBER: SMASH – od ove čudne dame još nisam čuo loš album, pa je tako i ovaj dobar. Nema iznenađenja, ali nema ni promašaja. Ukus kafane, miris podruma, šmek pesničke večeri.
  6. devin townsend DEVIN TOWNSEND: RETINAL CIRCUS – koncert koji kruniše četveroalbumski projekat bivšeg gazde Strapping Young Lad-a. Inače nisam ljubitelj rok i metal kabarea, ali je ovaj, za razliku od većine, iskren i zanimljiv, sa besprekorno odsviranom set listom, od ambijentala do blek metala.
  7. Queensryche QUEENSRYCHE: QUEENSRYCHE – matorcima se desilo čudo: vaskrsli su iz mrtvih kad su šutnuli, mislili smo, ključnog člana. I odjednom: odlične nove pesme, odličan novi pevač, kao da svi opet imaju po dvadeset i kusur. Živo me zanima kuda će to dalje ići.
  8. oblivion ost M83: OBLIVION OST – slično onome što je Daft Punk pre nekoliko godina uradio za Tron: Legacy. Francuski M83 spaja orkestar i elektroniku u skor koji izvrsno služi filmu, ali se bez problema sluša i bez slike. Zvučno bogat, atmosferičan, svež čak i posle nekoliko sati ponavljanja u plejeru.
  9. fates warning FATES WARNING: DARKNESS IN A DIFFERENT LIGHT – mešavina starog FW i onoga što je gitarista Džim Mateos radio poslednjih godina sa klavijaturistom Kevinom Murom (O.S.I.). Progresiva za svaki dan.
  10. pearl jam PEARL JAM: LIGHTNING BOLT – ako ja, koji sam, kao zakleti Metaler iz devedesetih, trošio teradžule energije u svađama sa     Padavičarima oko toga šta valja, a šta ne valja, hvalim novi Pearl Jam, onda, je, majku mu, sigurno dobar.

DOBRA LOŠA GODINA: pročitano u 2013.

Ovo je bila loša godina za pisce, bar za one koje pratim. Nadam se da to nema veze sa mnom. Ima šlogiranih, hospitalizovanih, mrtvih. Čak se i onaj Basara žali na diskus herniju, a da prostite, naznake iste krase i moj friški snimak sa MR. Stiče se utisak da je pisanje zaista neisplativ zanat, ne samo finansijski, već i zdravstveno. Ipak, oni koji su otišli, do poslednjeg trenutka su sedeli za stolom i pisali, a oni koji se leče, leče se od svega, samo ne od pisanja. To je, izgleda, neizlečiva bolest. Kao, uostalom, i čitanje. Evo kako je to kod mene izgledalo:

  1. joyce carol oates slika DŽOJS KEROL OUTS: se mora naći na prvom mestu ovogodišnje liste, ako ni po čemu drugom onda po količini naslova koje sam pročitao. Dakle, od januara do decembra sam uspeo da sažvaćem „Unholy Loves“ (1979), „Haunted: Tales of the Grotesque“ (1994), „Mudwoman“ (2012), „Museum of Dr. Moses“ (2007) i „The Gravedigger’s Daughter“ (2007). Kad se sabere, oko 2000 stranica. Od kamernog univerzitetskog mejnstrimašenja, preko trilera i saspensa, do gotike i neprijatnog horora. Nekoliko pisaca, dobrih, u jednom. Ako čovek želi da za života pročita njen dosadašnji opus, mora ovako kao ja, bar četiri knjige godišnje.
  2. iain banks slika IAIN BANKS: na drugom mestu opet ime, a ne knjiga. Ne, to nije zato što je onako na brzaka umro i žešće nas smorio, nego zato što sam ove godine pročitao njegova dva solidna nefantastična romana. Znači, čitao sam Benksa, a ne M. Benksa (ko zna, shvatiće). Jedan je „Canal Dreams“ (1989), a drugi „Steep Approach to Garbadale“ (2009). Prvi je balardovski osvrt na američko-panamski sukob prikazan kroz nedaće japanske violončelistkinje koja, zbog blokade Kanala, kasni na zakazanu evropsku turneju. Kruzer kojim putuje otimaju gerilci, naokolo se vode borbe, noću iznad akumulacionog jezera na kom je brod usidren sevaju odblesci eksplozija, putnici su vezani, taoci ginu, sve grubost i nasilje (mada malo i ljubav i kontemplacija), a onda kreće prava akcija. Sa sve violončelom. Drugi je saga o savremenoj škotskoj porodici koja generacijama živi od globalno popularne društvene igre Empire!, slične monopolu i riziku. Američka firma, manjinski vlasnik kompanije, želi da je kupi, što je prilika da se porodica, rasuta po svetu, okupi i raspravi o zajedničkoj strategiji. Junak romana se svojevremeno dobrovoljno otuđio od rođaka i njihovog milionskog biznisa, ali se, poteran novim razvojem događaja, vraća pravo u leglo ličnih i porodičnih neraščišćenih računa.
  3. saffron & brimstone ELIZABETH HAND: SAFFRON & BRIMSTONE (2006): Nagrađivana zbirka u kojoj nema loša priča. Čak ni slabija. Sve su, nekako, u sličnom (mračnom) tonu i izdaleka deluju kao roman. Elizabet Hend gaji nekoliko snažnih fiksacija i, po sopstvenom priznanju, skoro uvek se bavi njima. Proza je veoma lična i služi joj kao neka vrsta terapije, što se u pričama vidi i ako se naštimujete na njenu frekvenciju, prijaće vam elegantan način na koji se Hendova igra sa realnošću i fantastikom, lepotom i ružnoćom, ljudima i insektima, bez obzira na to zanimaju li vas meditacije o istoriji umetnosti, ostarelim hipicima, leptirima ili silovanim ženama.
  4. Year of the Ladybird slika GRAHAM JOYCE: THE YEAR OF THE LADYBIRD (2013): Konačno nešto iz ove godine. Kako se Džojs zaleteo sa izbacivanjem romana, moći ću svake godine da ga stavim na listu sa aktuelnim izdanjem. Samo da ga, je li, zdravlje posluži. Njemu ne treba mnogo da ih napiše, meni još manje da ih pročitam. I uvek bude prijatno iskustvo. Ako se za dosadašnji Džojsov opus moglo reći da klacka između fantastike i mejnstrima, ova knjiga tu tvrdnju još više naglašava. Ovde fantastike skoro da nema, natprirodni element je sumnjiviji nego ikad, a opet, osećate se kao da čitate fantastiku. To jest, lepo.
  5. Glass Rainbow slika JAMES LEE BURKE: GLASS RAINBOW (2010): Zanimljivo je kako sam došao do ove knjige. Nije to prva Li Burkova koju sam pročitao, ali ih je čovek napisao kamaru i ponekad je teško odabrati sledeću. Da li se odlučiti za najnoviju ili iskopati neki stari dragulj. Da li poslušati savete poznavalaca ili ići na osećaj. Nekad uspe jedno, nekad je bolje drugo. Ovaj put, sve se pomešalo. U pitanju je relativno nov naslov za koji sam dobio neobičnu preporuku koja mi je pomogla da odigram na osećaj. Naime, čuo sam odlomak iz audio-knjige, koju čita veliki majstor američkog glumišta i čitanja knjiga Vil Paton. Nije to bilo ni celo jedno poglavlje, svega nekoliko minuta zadovoljstva. Singl. Za dva, tri dana, preslušao sam ga bar deset puta. Skoro da sam zapamtio ceo tekst. Potom sam naručio roman. Preostalih šestotinak kriminalističkih stana je podjednako, kriminalno dobro.
  6. hauntings-ellen-datlow-slikka ELLEN DATLOW: HAUNTINGS (2013): Nova antologija proslavljene žanrovske urednice, retrospektivna. Tema su duhovi i zagrobni život. Takoreći, knjiga o Onoj strani i njenoj vezi sa Ovom. Lepeza priča dobro odabranih imena i prilično širok dijapazon obrade teme. Posebno mi je bilo zanimljivo otkrivati osrednje priče autora koje sam unapred smatrao za favorite i odlične priče nekih za koje sam  prethodno nesigurno vrteo glavom.
  7. Za kraj, dva matora krimića.  JOHN D. MACDONALD sa svojim „Nightmare in Pink“ (1964) nightmare-in-pink slikai a demon in my view slika RUTH RENDELL sa „A Demon in My View“ (1976). Dva ukusna zalogaja. Oni što se razumeju bolje, rekli bi da su romani kultni, pa ako se na to ložite, izvol’te. Za mene, bili su zabavni i poučni. Svima nama koji se ložimo na opake dijaloge iz starih filmova, prvi može poslužiti kao etalon za iste. Drugi je primer za priču sklopljenu analnom minucioznošću. Sve što je na tih škrtih dvestotinak stranica rečeno, rečeno je sa jakim razlogom i ako trepnete, propustićete vezu između uzroka i posledice. A sve je toliko mračno da prst pred nosom ne vidite. Kod Mekdonalda je mrak šmekerski, kod Rendelove naprosto bolestan. Bolje od toga ne može.

Šta je preostalo? Ah, da. Domaći pisci. Čitao sam i njih, ali ih neću komentarisati. Postoje dežurni komentatori scene, prepun ih je internet, pa nek’ se uhvate posla. Reći ću samo to da su, imajući u vidu u kakvoj alitererarnoj (to nije od aliteracije) zemlji i vremenu živimo i koliko je pisanje, zaključili smo, rizično po džep i zdravlje, svi domaći pisci dobri. A od svih njih, ove godine mi je najbolji onaj koji više nema nikakve probleme: Meša Selimović sa romanima „Tišine“ i „Ostrvo“, kao i zbirkom „Djevojka crvene kose“.

SKOK

Posle sahrane prijatelja, J. i M. su se po mraku vratili u stan. Dok su stajali oko rake, nisu ni primetili da se poslepodne pretvorilo u veče. Bilo je vreme za spavanje.

                „Moram da sperem ovaj dan sa sebe“ rekla je J.. Skinula je odeću koja je mirisala na opalo lišće i pustila vrelu vodu u kadu. M. se već na groblju osećao omamljeno od vetra, a sada mu se od pare dodatno mutilo pred očima. Izašao je na terasu i zapalio cigaretu. Dim se digao iznad krovova i nestao u visinama. „Sad je već lakše“, dobacila je J. iz kupatila. Zagledan u komšijske prozore, nije odmah primetio da se jedna prilika popela na krov susedne zgrade. Video ju je tek kada je raširila ruke, poput Isusa u Riju, i skočila.

                „Ubi se čovek!“

                U kupatilu, J. je zajecala.

                M. je izleteo iz stana, sjurio se niz stepenice i pretražio parkić između dve zgrade. Tela nigde nije bilo. Zbunjen, vratio se u stan.

                J. se brisala peškirom ispred zamagljenog ogledala. Mokra kosa joj se u trakama spuštala niz leđa. „Smiri se, molim te“, rekla je. Zatim je uključila fen.

                M. je izašao na terasu. Vlaga i buka iz kupatila su ga pratile, tražeći put napolje.

                Na krovu susedne zgrade, opet je stajao čovek, raširenih ruku.

                „Nemoj to da radiš!“

                J. je isključila fen. Učinilo joj se da je nešto čula.

                „Stani!“

                Čovek je opet skočio.

                I opet ga nije bilo dole, na pločniku.

                M. se po treći put našao na terasi. Nije se obazreo na J., koja je, polugola, poluosušena, zverala kroz prozore u mrak. Šarao je pogledom po susednom krovu, na kom sada nije stajao niko. Propeo se na prste, da bolje osmotri neravnu površinu. Bilo je uglova koje nije mogao da istraži, iza dimnjaka, podno matorih antena. Oprezno je stao na ogradu terase.

                „Šta to radiš?“

                Pitanje nije došlo iz stana, niti je glas pripadao J.. Sa trećeg sprata zgrade koja je bočno gledala na njihovu, čovek je uspaničeno mahao.

                „Nemoj! Vrati se nazad.“

                M. je raširio ruke i pustio se u dubinu.

                Posle nekoliko minuta, J. je izašla na terasu, odevena u pidžamu, i protrljala o zid dogoreli opušak ostavljen na ogradi.

                „Zbogom“, uputila je poslednji pozdrav prijatelju i vratila se unutra, da spava.

LUDAK

Pre neki dan, u trolejbusu kojim sam se vraćao kući s posla, našao se jedan ludak. Smrdeo je, nosio je odrpanu odeću, teturao se više nego što je to trola od nas tražila. Vređao je ljude oko sebe. Govorio im je da treba da crknu. I ovaj smrdljivi grad treba da crkne, da nestane, i svi u njemu, jebite se svi, jebao vas ovaj prljavi, smrdljivi grad, nosite se svi u tri pičke materine. Oko njega se otvorila čistina, nešto što se u gradskom prevozu retko viđa. Ljudi su skretali poglede, plašili su se. A onda je jedna beba, nekoliko sedišta dalje od klošara, zaplakala u majčinom naručju. Nadjačala je njegovo gunđanje, dok ju je majka nunala, tako da je morao da povisi glas. „Nosi ga napolje“, grmeo je i klatio se sve jače, divljeg pogleda ispod crnih, gustih obrva. „Nosi žgebe napolje, teraj se u materinu i ti i ono, jesi čula?!“

                Ljudi su ćutali, i ja sam ćutao. Trudio sam se da dišem na usta, toliko je zaudarala odeća ludaka. Tišinu je prekidalo samo njegovo disanje, čak je i uvlačenje vazduha u nozdrve zvučalo kao psovanje. A onda je jedan momak, opremljen naočarima poput mene, mada nešto mlađi i okretniji, prokomentarisao da nije u redu tako da govori o detetu i da treba da ga bude sramota.

                „Mene sramota?!“ zaurlao je ludak. „Mali, nemoj da ti nabijem cvikere u mozak! Ubiću te, majke mi, prosuću ti creva! Jebaću ti mater, mali, samo izađi napolje! Gotov si, pičko, naklao sam se ja u ratu takvih kao ti, i ima još da koljem. Izađi napolje, pičko jedna, da ti nabijem nož u grlo!“

                Ostali putnici kao da su se smanjili. Klošar je, onako pijan i poremećen, postao suvereni vladar brisanog prostora. Klatio se i urlao, obešen o držač poput gorile. A onda je na sledećoj stanici isteturao iz trole, ne prestajući da grmi, psuje. Svi smo odahnuli i na licima putnika sam primetio prve osmehe. U glavama svedoka, događaj je već postao anegdota koju će prepričavati ukućanima posle večere. Momak kojem je prećeno smrću odmahivao je glavom i svi oko njega odmahivali su glavama. Beba je i dalje plakala, zapravo nije plakala, drala se iz petnih žila.

                Tada, tako uplašen, iznerviran, besan, kategorički sam stajao na strani pravičnog momka. Mrzeo sam ludaka i žalio sam što nisam bio dovoljno hrabar da ga odalamim posred tintare i nogom u dupe isteram iz vozila. On, tako smrdljiv i neugledan, on se našao da kritikuje ostale. Da im preti, da ih kune. Ko si ti, bre, budalo?

                Posle sam se smirio i, raskomoćen, legao pred televizor kako bih pogledao film. Film je bio dosadan, program na svim ostalim kanalima bio je dosadan, tako da sam zatvorio oči i pokušao da zaspim. Ali, nije mi se spavalo. Stalno sam se vraćao u onu trolu, plače bebe mi nije izlazio iz ušiju. Opet sam se unervozio, koža me je peckala, stiskao sam oči da oteram bes iz sebe. „Umukni već jednom“, rekao sam naglas, sebi ili nekom drugom, ne umem da razlučim.

 

NEKI LJUDI

Poznajem ljude koji se oduševe drugim ljudima onako kako se ja oduševim nekim, za mene novim, piscem. Kada ga otkrijem, sreći nema kraja. Ne ispuštam knjigu iz ruku, nosim je u rancu kud god da krenem, stalno pričam o njoj, kujem je u zvezde, tvrdim, zacakljenih očiju, da nema, niti je ikad bilo, bolje knjige ili boljeg pisca. Ubeđen sam da ću zauvek čitati njegove knjige, štaviše, one će mi biti prioritet, sve ostalo neka čeka. Ionako nije dovoljno vredno. Pred spavanje mislim o onome što sam u toku dana pročitao, ujutro se budim srećan što ću se opet družiti sa neprikosnovenim majstorom pisane reči. Pratim ga na internetu, želim da znam sve o njemu. Zaljubljen sam do ušiju.

                A onda se slučajno desi da, po preporuci, ili onako, po osećaju, nabasam na neku novu knjigu, nekog novog, meni do tada nepoznatog pisca. Kakva radost! Kakva ludost! Naprosto je teško poverovati da je ovaj još bolji od prethodnog. Štaviše, onaj prethodni, kad dobro pogledam, uopšte nije bio toliko dobar. Imao je problema sa karakterizacijom, poslednje činove je trapavo razrešavao, s vremena na vreme mu se stil razvodnjavao i, rečju, bio je sklon prevari. Kako sam uopšte mogao da pomislim da je savršen? Ova knjiga, ova koju sada držim u rukama, pravi je i jedini primer savršenstva.

                Zauvek ću ga čitati. Odvojiću celu jednu policu na zidu samo za njegove knjige. Pratiću ga na internetu, pamtiću sve njegove postove, staviću njegovu sliku za volpejper. Biću opet zaljubljen, u zanosu, do ušiju.

I JARE I PARE

vibracije potpisivanje  

Retki, ali odani posetioče, dođi u utorak na sajam knjiga, gde ću od 17h, na štandu Čarobne knjige, potpisivati zbirku Ljudske vibracije, pa eto prilike da saspeš meni sve u lice, a prodavačici na štandu tih nekoliko stotina dinara u kasu. Lepo vama, lepo nama…

Objava!

  Promocija zbirke LJUDSKE VIBRACIJE biće održana 30. Septembra, u 20:00, u sali Kulturnog centra Beograda, u okviru manifestacije Dani Čarobne knjige. Dođite, pričaćemo o nečemu, imamo puna dva sata na raspolaganju, mada se nadam da neće toliko potrajati (Ko je još video književnu promociju od dva sata?). Biće tu predstavnici izdavača, biće moj kolega i prijatelj Oto Oltvanji, koji će me pitati za zdravlje i pisanje, biće valjda i neko piće i klopa. Ja stižem direktno s posla, biću gladan (Nadam se da organizator prati ovaj sajt).

                Svratite na sajt Čarobne knjige i proverite ostala zbivanja u okviru Dana Čarobne knjige. Deluje zanimljivo.

Naslovna strana

Ljudske vibracije

Ljudske vibracije- korice

 

Stiven King ima Stalnog čitaoca. Za razliku od njega, ja imam Retkog posetioca. To je zato što on mnogo piše, a ja malo postujem. Mislim, nije samo zato, ali volim da mislim da je kvantitet presudan. Svi bismo mi da smo Stiven King, ali nemamo dovoljno dioptrije na zelenim nam očima. Kad kažem zelenim, ne mislim na boju, nego na… Ma, to sve skupa zapravo nema velike veze sa onim što sam hteo da kažem…

Retki moj posetioče,

Imam čast da najavim novu knjigu. Svoju. Zove se ‘Ljudske vibracije’ i u ličnoj karti joj piše da je zbirka priča. Izdavač je, kao i prethodnom slučaju, Čarobna knjiga, a naslovnicu je, kao i onomad, uradila schwesterlein Lena Tuševljaković. Unutar korica je poslagano 9 priča, napisanih između 2008. i 2013. godine, raznim povodima ili totalno bez njih. Ako se uzme u obzir da se moja prva fantastična priča (je l’ se tako kaže?) pojavila 2003. godine, može se reći da je ova zbirka the best of proteklih deset godina. Zašto se, onda, unutra ne nalaze i priče napisane do 2008. godine? Zato što šta vas briga. Kopajte po časopisima i fanzinima, pa ih čitajte, kad ste navalili. Meni ih je dosta.

            Ove privilegovane su sledeće, u redosledu koji ćete zateći u knjizi:

  1. DOK NE DOĐU ŠEJTANI
  2. LJUDSKE VIBRACIJE
  3. NAPOLJU NEMA NIKOGA
  4. IZGUBLJENE GODINE
  5. HRANA ZA ŽIVOTINJE
  6. RAZOTKRIVANJE
  7. ZEMLJA SNOVA
  8. PALI ANĐELI
  9. PRE I POSLE SMRTI

Zbirku očekujem u toku ove nedelje u svojim, a od sledeće nadam se i u vašim, rukama. Kad kažem nadam se ne mislim da morate da je kupite, nego da će je, nadam se, isporučiti knjižar… Ma, nije bitno. Bitno je to da u ‘Ljudskim vibracijama’ ima priča koje možda znate, kao i onih koje sigurno, sto posto, garant, mogu da se kladim, ne znate. Pa vi sad vidite…

Uskoro će biti informacija o promocijama i ostalim javnim aktivnostima.

Živeli mi ti i ja, Retki moj posetioče.